johnny 5
u 19-om stoljeću u parizu živio je mladić koji je imao patiku umjesto glave. dvije od šest rupica za špigete bile su mu oči. otvor za stopalo bila su mu usta, koja nije mogao zatvoriti. danju, spoticao bi se ulicama i vikao užasne stvari građanima koji su ga izbjegavali jer mu je dah smrdio na noge. noću je volio piti i sam lutati gradom, eventualno nagnuti se kroz nečiji otvoren prozor u prizemlju i progutati stopalo neke usnule mlade služavke. njegova majka, mirna žena, od malih nogu ga je tjerala da igra šah i uči esperanto. njegov otac, stara crna vojnička čizma, uvijek ga je smatrao promašajem.
jedina djevojka s kojom je ikad spavao bila je zavodljiva cura iz nekog sitnog svemira, 6 ulica od njegovog. default boja zida tog svemira je bijela, zvijezde nacrtane na njemu su prisiljene biti crne. u tom svemiru su živjele samo žene, plutajući u bestežinskom stanju potpuno gole, povezane jednom velikom zajedničkom ljubičastom kosom. frustrirana takvim životom, mlada djevojka je jednog dana uzela škare i pobjegla.
čovjek-cipela i ljubičasta djevojka imali su vezu od 2 dana i začeli sina ljubičaste kose sa špigetama umjesto brkova. odrastao je u domu za nezbrinutu djecu, bez ideje tko i gdje su mu roditelji. kad je navršio 18, obrijao je špigete i nikad se više nije vratio. postao je diler i ovisnik. nikad nije izlazio iz kvarta osim dvaput tjedno u kladionicu. zapadao je u krize identiteta, religiozne groznice i mistična stanja. i tako, malo po malo, kupio je robinovu masku i rukavice, od dilerskog novca kupio cijeli jedan hotel samo za sebe. nakon odgledanog dokumentarca o nikoli tesli na HTV2, odlučio je posvetiti svoj život jedino elektricitetu.
eno ga tamo i dan danas, na zadnjem katu, zadnjoj sobi napuštenog hotela, sjedi u mraku sam i razmišlja u fotelji sa robinovom maskom i rukavicama, duge naelektrizirane ljubičaste kose, okružen blještavom vatrom, strujom, strujom-vatrom, ljubičaste, plave i drugih nepoznatih fantastičnih boja. struje mu prelaze preko lica,osvjetljavajući ga na najbizarnije načine. hotelski hodnici više nisu ravni nego nepravilno zaobljeni, elastični kao tijelo zmije. svako pola minute začuje se grozan, glomazan metalni zvuk i hodnici se počnu micati i ljuljati kao da dišu.