monitor.hr recenzija “Kuja i Lasera” (2010) – Čovjek koji je buljio u ekran: Najbolji hrvatski album u zadnjih pet godina

Piše: Hrvoje Frančeski

Kad sam imao dvanajstak godina hip hop je polako počeo istiskivati gitarijadu s Billboardovih ljestvica, a G-funk i R’n’B formirali su alijansu koja je nastavila dominirati pop ljestvicama sljedećih 15 godina, naravno, uz uobičajenu i očekivanu evoluciju stilova.

Upravo u to vrijeme, kad su sample i beat postali važan dio svjetske mainstream muzike, Hrvatska je počela otkrivati hip hop* zahvaljujući riječkoj sceni i momcima iz Blackouta. No, dok su Riječani i Blekautovci drndali po tri godine zastarjelim i stoput prežvakanim forama u Splitu se pojavio bend o kojem su počeli govoriti i ljudi koje hip hop uopće nije zanimao.

*Pri tom zaboravljajući da se recimo Koja zajebavao sa sampleovima u Disciplini Kičme nekih sedam – osam godina ranije. No dobro.

Par godina kasnije taj bend je izdao svoj prvi i daleko najbolji album. Ping-pong (umjetnost zdravog đira) bio je svjež, orginalan i, što je najvažnije, bio je splitski. Bio je naš*. U svakoj stvari se osjetilo da je mogao nastati samo u tom jednom mikrokozmosu određenom specifičnim temama i specifičnim humorom. The Beat Fleet su na toj ploči istresli tone i tone orginalnih i genijalnih rima, a čitavu priču zaokružio je Luky produkcijom koja nije samo odskakala od onoga što se radilo u Zagrebu i Rijeci nego i od onoga što se u tom trenutku radilo u bijelom svijetu. Njegove podloge bile su začinjene bristolskim paranodinim mrakom iz kojeg su provirivali Tricky i Massive Attack, prastarim prijeratnim jazzom i klasicima dalmatinske šansone. Upravo zbog toga Ping-pong i danas zvuči kao album u potpunosti otcijepljen od svih drugih albuma u svemiru; jedinstven, neponovljiv i nezaustavljiv.

*Pustite mi ovu ploču i odrepat ću je od početka do kraja uz možda 10-ak pogrešaka jer neke riječi nikad nisam uspio skužiti unatoč sto milijuna preslušavanja.

Jasno je da TBF nikad poslije nisu napravili sličan album. Da se razumijemo, Uskladimo Toplomjere je odlična ploča sa svojom disko treš produkcijom i gustim sarkazmom, ali na njemu ipak nema tako moćne pjesme kao što je ST stanje uma, nema te stvari koja će vam se jednom zauvijek urezati u pamćenje i koju ćete kasnije nositi u glavi poput žiga. Odlaskom Lukya iz benda TBF su se pretvorili u komercijalno uspješan i potpuno nezanimljiv i bezvezan bend koji bi tu i tamo ubo dobru stvar samo da bi na ostatku albuma prežvakavao teme koje je davnih dana ispljunuo iz kolektivnih usta.

Njihovom kreativnom smrću Split je izgubio the bend. Deset godina dalmatinska prijestolnica ostala je bez imperatora, unatoč tome što su se na sceni pojavili neki zanimljivi projekti i bendovi. No, prijestolje je konačno zaposjednuto. Enter the V.

Vojko Vrućina i AC3PO objavili su najbolji album u Hrvata u zadnjih pet godina. Naravno, pitanje je možemo li Kuje i Lasere nazvati albumom pošto se radi o 30 minuta muzike raspoređenih na sedam stvari, ali ako je to bilo dovoljno za ekipu u šezdesetima bit će dovoljno i za ovu generaciju koja ionako ima problema sa smanjenim attention spanom*.

*Što mene ne spriječava da objavljujem kolumne na 40 stranica. To vam je inteligencija.

Možda je nepravedno uspoređivati Kuje i Lasere* i Ping – pong pošto albumi imaju jako malo dodirnih točaka – TBF su imali te tripoidne jazzy podloge i stvari orijentirane na socijalu, dok Vojko i AC3PO piče po nekakvim Def Jux bazama, internim zajebancijama i osvrtima na svakodnevni život mlađe generacije Splićana. Ono što obe ploče imaju zajedničko je što su tako očito splitske i što su tako jebeno dobre.

*Koje možete besplatno i legalno skinuti ovdje, zajedno s odličnim artworkom.

Ukoliko niste upoznati s akterima nadam se kako je dovoljno reći da je Vojko Vrućina čovjek s najboljim flowom u Hrvatskoj i član benda Dječaci, dok je AC3PO daleko najtalentiraniji pojedinac kolektiva Sinestet, hrvatskim slušateljima najpoznatiji kao producent hita Ziđam Aluejandra Buendije, odnosno Saše Antića iz TBF-a. Jasnije? Ne? E jebiga, ja ne znam bolje objasniti, a ionako sam se zapuhao od ovako duge rečenice.

Enivejz, ovu soničnu bombu pogone prije svega Vojkove nebulozne i sulude rime začinjene nadrealnim humorom i igrama riječi koje vas konstantno tjerate da vrtite glavom s golemim osmjehom na licu. Vrućina je bezobrazan, neodgojen i urnebesan, bilo da predstavlja Sinestet, Dječake i album, bilo da dissa whiggere, bilo da analizira izlaske po Splitu, bilo da odjebava opsjednutu curu, bilo da se obračunava s lošim reperima. Da stvar bude bolja, to radi na potpuno orginalan način. Egzampl:

Nemoj niti pomišljat samnon kačit se
Jer minjan stilove ka ET pjevačice
I u to vrime dok ja minjan te stilove
Mater ti reže mortadelu u Ilove
Sestra ti reže tirolsku u Victe
Jer je pala prvi razred turističke
Otac ti na pazaru prodaje bičve
Dok ti na mikrofonu prdiš iz pičke

, kaže Vojko na prvoj stvari albuma. Teško je izdvojiti najbolje baze na ploči jer ih ima milijun i tristo, od referenci na Starcraft i pičke na Fejsu do stihova o pijanstvu na poslu, ali ono čime Vojsko konstantno oduševljava je to što će vas uvijek iznenaditi. Mene je u potpunosti kupio refrenom stvari Vojko forever kojeg sam u glavi vrtio punih šest dana i kojeg će mi tek Alzhajmerova bolest izbit iz glave. Trenutak u kojem

Mamojebeni Vojko Ve
Pravi dojku A ljubomornu s dojkom Be
Mamojebeni Disko Te
Uđe u dućan i kupi Rondo Ce

vam uđe u uši podignut iz ničega je najbolji trenutak hrvatske diskografije ikad i spreman sam se klati do smrti sa svakim tko misli suprotno. Iako poštujem tuđa mišljenja. Kao.

Ono što Vojkove rime dodatno podiže je ta sjajna Disko Tripio produkcija koja se savršeno uklapa u ono o čemu Vrućina bulazni. „Ziđam“ mi na primjer nikad nije sjela do kraja jer je podloga bila previše svemirska za priču o divljoj gradnji, ali zato ovdje sjeda k’o bapska guzica na tramvajsko sjedalo. Ukoliko već moramo povlačiti usporedbe recimo da podloge najviše podsjećaju na EL- P-a i malkice na Cannibal Ox i slične smutljivce, ako vam to išta znači. Ako nemate pojma o čem se radi nek vam Vojko sam kaže – „nikad nisi vidio beatove ovako spejsi“. Te guste stvari savršeno se isprepliću s bolesnim rimama i jasno je da je Aleksandar Dobraš odgovoran za genijalnost ovog komada muzike u istoj mjeri koliko je Luky bio odgovoran za genijalnost prve ploče TBF-a. Gosti Kid Rađa, Batman 3000 i Magellano su uglavnom ispunili svoj zadatak, a potonji i dalje ima najbolji hip hop glas na ovim prostorima.

Ono što najviše veseli je što mi se čini kako Vojko, Sinestet, pa čak i Dječaci čiji mi je prvi album bio bezveznjikav, imaju šanse napraviti nešto još bolje i genijalnije od ovog albuma koji se komotno može mjeriti s većinom stvari koje su Ameri izbacili van ove godine. Kako vam se sviđaju te jabuke?

Mišljenja izražena u ovoj kolumni su striktno subjektivna pošto se bilo kakav oblik umjetnosti ne može objektivno i istinito analizirati. Možemo o tome na Fejsu i na mejlu, iako će sve završiti virtualnim triskama. Garant.