Zakon hudare

skližemo se u grad niz autocestu, kombi je pun, jaketa mi je ogromna, hladna svjetla mi lete preko znojave face, kašljem krv, imam fibru i škorcan sam.

organizatori izgledaju ka mladi muljatori. vode nas u preveliki backstage koji izgleda ka prazna, slabo osvjetljena sala za pireve.

čekamo tonsku. ležim na kauču i slušam našeg vozača hudaru, zonda i organizatora kako se svađaju zbog prevelikog popisa ljudi. dogovor je bia da nastupamo prvi. jedan od organizatora nam prilazi. kaže da su shvatili da su svi kupili karte radi nas i da ipak nastupamo zadnji jer u drugom bendu ima doktor koji se sutra mora dignit na posao. zondo hvata wireless na laptopu i tweeta promjenu plana. drugi organizator nam prilazi i kaže da onaj prvi nema pojma o čemu priča i da nastupamo prvi.

tonska počinje nakon dva sata kašnjenja. sjedim na nekoj kutiji i ne radim ništa. ne kužim se u spajanje jackova, kabela, ničega. da nisam mrtav, spustia bi se pod stage i pravia se da slušam kako zvuk izlazi van, da izgleda ka da radim nešto.

zondo na svakoj tonskoj ima svoju rutinu kada govori toncu da digne visoke frekvencije njemu i ivi a meni ih spusti jer se ja puno derem. tokom tog govora zondo zvuči znalački. pokušavam ga prekinit da se večeras ne mogu derat ali me on u žaru tonske ne čuje.

izlazimo na stage pred pun boogaloo. publika je živa i adrenalin nas vadi iz mrtvila. neko u prvom redu se dere “truba” i “krek kuća”. neko se dere “kuje i laseri” pa mu objašnjavam da mi je otac reka da mu je to najgori album koji je ikad čua. kad ga je slušao, rekao je, osjećao se kao da je pao sa dvanaestog kata na glavu.

publika nam nakon “the govna” skandira i zovu nas na bis, ali nam organizatori gase mikrofone taman prije “kuja i lasera”, šta je šteta, jer se nastup snimao sa četiri kamere, pa bi moga snimku pokazat ocu, koji još ne vjeruje kako se ikome može sviđati takvo vulgarno smeće.

jedan kutak ogromnog backstagea se tijekom nastupa napunia s puno poznatih ljudi i puno više nepoznatih. pivo se počinje prolivat po ljepljivim stolovima i miješat se sa smradom isprolivanog vina koje teče po čikovima i ostatcima groznog kebaba i hladne pice. odmah do backstagea se nalazi jedan široki zatamnjeni balkon sa pogledom na publiku.

spuštam se u gužvu da uzmem pivu da mi smiri kašalj. odbijam ić pušit sa nekim mladićima pa se udaljavaju razočarani. dolazi mi hudara i kaže da nam organizator neće platit putne. razočarani momci se vraćaju. žele da pitam ivu hoće li on pušit s njima. penjem se nazad u backstage. spuštam se dolje. opet odlaze razočarani. nalazim novčanicu od 200 kuna na podu. slikam se sa nekom ženskom koja je razočarana jer nismo svirali “verbalnog ratnika”. upoznavam se sa fanom iz kanade koji je razočaran šta ne možemo duže pričat jer sam pobiga kad mi se učinilo da sam opet vidia one razočarane momke kako me traže da sad pitam zonda hoće li možda on pušit s njima.

bježim prema skalama. putem provirujem kroz jedan crni prolaz. u crnoj rupi sjedi grupa ljudi. šute i gledaju me. oči i zubi im se cakle u mraku. nakon par trenutaka, iz tmine razabirem da je to cijela postava serije “prijatelji” i da su dobro obučeni. bježim prema skalama backstagea i penjem se brzo.

zavaljujem se na stolicu, glavom naslonjenom na zid. znojim se neprirodno, oko mene buči oluja nepoznatih, pijanih debila. ispod mene su nečije jakete. do mene sjedi neka ženska i priča mi nešto nejasno. ispočetka imam dojam kao da je to do mene šta je ne razumijem jer mi se ne da koncentrirat na značenje onoga šta priča. nakon par minuta shvaćam da nije normalna i da bulazni nepovezano. počinjem se bunit da prestane, ustajem se, gledam čije su jakete ispod mene pa opet sjedam umoran.

zondo je pijan i nenormalan. brat mu je trijezan i skrštenih ruku gleda u pod. zondo baca pijano oko na jednu žensku do nas, koja izgleda kao da je ispala iz jedne od njegovih “Žene 34” kolumni. ima franzete preko cijele face, modno je osviještena i nema sise. zondo se smješka u njenom smjeru, dobacuje pijane polu-rečenice i urla “ZOOONDOO”. ona se pravi da ga ne primjećuje i da vodi intelektualan razgovor sa natkom, vrhunskim stifferom.

zondo na trenutak zaboravlja na nju i glasno pita nekoga do sebe: “KO ŽELI IĆI DOLE SAMNOM NA ONE PIECE PUZZLE?”. žena 34 ustaje i neodlučno gleda oko sebe i pita: “Jel se kome da ić doli pogledat bend?”. pijani zondo ustaje i pola metra od nje, nesvjestan ičega, zaurla: “KO ĆE SAMNOM DOLJE EJJJ”. žena 34, odmah do njega, još gleda okolo i pita: “Oće li ko ić dolje samnom?”. nakon par trenutaka, žena 34 odlazi sama i razočarana. dobacujem zondu da nije normalan. jedini odgovor koji dobivam je: “ZOOOONDOOO”.

znojim se i kašljem brutalno. kunja brižno sjeda do mene. odmah mi se počinje ispovijedati ozbiljnim tonom kako je sav tužan i jadan. tad se prisjetim se kako je kunja, otkad je prekinia sa curom, mnogo sarkastičan mladić i da time vjerojatno misli na mene da sam ja tužan i jadan. naglo ustajem i šaljem ga u pičku materinu.

ljudi se razilaze. stojimo ispred kombija, smrzavamo se i čekamo zonda da nađe svoj džemper. neko mi dobacuje da siđem sa stagea, iako stojim na betonu ispred kombija. hudara, naš basist hudini i naš bubnjar đole dovode svoju prijateljicu đuđi, koja studira Public Relations i plaća za to 20 tisuća kuna godišnje.
kažu da je vode s nama u hostel da je nauče kako se radi PR. naš klavijaturist sa cufom odlazi sa svojom prijateljicom, također cufericom. nakon pola sata, zondo nalazi svoj džemper i bježimo.

penjemo se na zadnji kat hostela. zidovi su šareni, kičavo išarani i ormarići u sobi su ukradeni iz osnovne škole. zondo se pred organizatorom izdere da je ovo sve sranje. hudini i naš gitarist filko odlaze na benzu. zenza ima sunčane naočale. đuđi se prekriženih nogu buni zenzi da ih skine jer ne zna di mu je pogled. zondo leži obuven na jednom od gornjih kreveta i psuje u polusnu. neki norvežani ulaze u sobu i pokušavaju mu ukrast njegove nacističke cipele ali ih ne mogu skinit jer lamata nogama.

na vratima se pojavljuje čovjek-pička. glava mu je stravično izobličena. lice mu je rastvoreno, rascvjetano u crnu rupetinu iz koje vrište strava i užas, prljave trepavice, benzin, svemir, loše bube i otvarači za vino.

---

sutradan smo izbačeni prije 10 ujutro. ja i zondo odemo do labela dogovorit se kako da odradimo PR za slijedeći teleći but.

popodne se vozimo u tvornicu van grada, di hudara ima sastanak sa princom rakije. dok taj stari, suhi plemić preobraća hudaru u svog padawana, mi ostali idemo u pečenjarnicu “Zen”, di se peku duhovni ćevapi. iz znatiželje upitam hudinija smijem li ga zvati hudini iako nisam iz kvarta, a on mi odgovara da ne smijem, jer je takav zakon hoodare.

na meniju pečenjarnice piše “VLASNIK: ISEN ZENUNI”