Johnny

Johnny je pogledao na sat. Kad je vratio glavu gore, pred njim je bio Jim. Jim je bio spreman na sve.

Johnny je umislio da ništa nije dobro ako ga ne natjera da se smije naglas pa se čak nasilu nasmijao. Zajedno su u masnim redengotima trčali prema banci. ali su to oni samo mislili da je banka.

Jim je trčeći promjenio ime u Tim ali dok su stigli do gumna ipak se predomislio. Na panju ih je gledao nepoznat četnik. Prije nego su ga išta stigli pitati, u sobu je ušao neki nizak ćelavi starac glasno se svađajući sa Jimom. Sad je sve bilo na kocki.

Johnny je već duže vrijeme u tišini sjedio za mikrofonom ispod velike zastave sa srpom i čekićem. Odjednom skoči sav bijesan i drhtavim kažiprstom se izviče na Tima “gdje ste bili tad i tad?!”. Nakon njegovih riječi, amfiteatar pun uznemirujuće sličnih ljudi u sivim odijelima počne potvrdno klimati glavama i nešto međusobno šaptati. Cijelo to vrijeme, četnik je izgledao prilično zbunjeno pa se u strahu sakrio iza grmlja i ćirio ali se naknadno vratio na panj slušajući raspravu. Johnny je razmišljao o uvredama nanesenim njegovoj časti i pokušavao u beznadnoj šali saviti šipke zatvorskog prozora. Bilo je uzalud, banka je već zatvorila. Kad je Jim dlanom brisao čelo, učinilo mu se da je gore iza prozorske zavjese na tren vidio lice bankara.

Nakon 3 dana zatvora, Johnny je načuo da su se četnik i starac konačno pomirili. Kucnule su se visokim čašama, ispile neko pičkasto šareno piće i otišle u kuhinju hihoćući se, Johnny je legao nasred sobe i odlučio tako dočekati novu godinu. U mraku, činilo mu se da jarke crvene sjene u obliku ogromnih kandža prelaze po crnim zidovima. Kad su mu prešle preko očiju, vidio je sebe, vidio je svoje suze, osjetio je sav život, sav glamur, vrtoglavicu, osjećao se kao sama gospa Marija. Nije bilo više sunca ni mjeseca, ni četnika, ni Jima ni Tima. Samo 6 zidova sobe koja je prozirna lebdila u zamrznutoj, kristalnoj noći. Bankar se skrivao iza prozorske zavjese i gledao nekoga dolje na ulici, tu i tamo okrećući se prema Johnnyu na podu, lijeno ga uvjeravajući da će biti bolje jednog dana. Dijelovi sobe, uključujući bankarevo koljeno, bili su vektorski prikazani.

Nova godina je davno prošla i bebe su se klizale niz sniježnu planinu. Upale su u more. Kad je prošao srpanj, bebe su se penjale uz slijedeću planinu. I tako stalno. Nakon mnogo godina, postalo je svejedno, Johnny je stiskao zoom-out i nagibi svih tih silnih planina izdaleka su postajali ravna crta. EKV je sporo pištao. Neka mlada žena je stajala kraj kreveta plačući, licem skrivenim u ruke. Johnny, paraliziran, gledao ju je sa jastuka kad su joj naočale ispale na sivi bolnički pod. Spustila se da ih pokupi i zauvijek nestala ispod kreveta. Starac je umro sam, popodne je bilo grandiozno.