kultura

Neki dan vozimo se u busu beba i ja. Približava se moja stanica, pa počnem ljubiti bebu i beba počne ljubiti mene. Nije uopće bio jezik uključen, samo najljepši najnježniji poljupci. Najednom čujem ženski glas: “PRESTANITE, DIJETE VAS GLEDA!” Našto ispalim odmah: “PA ŠA ONDA?!”. Beba i ja se pogledamo u čudu, jer zaista nismo mogli vjerovati da neko 2008. godine naše gospodnje, u još svježim, novim, mirisnim Prometovim busevima, od toga radi problem. Zatim čujem: “DI VAM JE KULTURA, KULTURA OVO, KLUTURA ONO, BLA, BLA, BLA”. Na to glasu iza sebe odgovorim: “SISAJ GA”. Primjetim da je bebi malo neugodno, svi ostali ljudi u busu šute i meškolje se na svojim sjedalima.

Bus će za sekundu stati na moju stanicu, pa još jednom poljubim bebu, dignem se, i krenem pogledat iza sebe da vidim ko to točno ima problem s ljubljenjem u busu. Zanimalo me i kako izgleda to dijete koje nije nikad vidjelo tako nešto skandalozno dosad? Kako izgleda dijete koje očito nije nikad provelo sat vremena ispred tv ekrana, niti mu je majka ikad poljubila oca pred njim? Kako izgleda dijete koje će bit socijalni retard do kraja života zahvaljujući njoj?

Okrenem se i ugledam ženu koja puno liči na onu kuju koja je rodila Višnjićevo kopile, i kraj nje sramežljivog dječaka od kojih 8 godina, koji bi se, bar mi se tako učinilo, puno ugodnije osjećao u tom trenutku da mu majka ne viče na nepoznate ljude u autobusu, i koji vjerojatno nije Višnjićevo kopile. Žena mi se opet vrlo glasno obrati: “KULTURA BLA BLA BLA”.

U tom trenutku, s obzirom na količinu infomacija koje sam prikupio u tih par sekundi dok sam ju gledao, imao sam pred sobom nekoliko ponuđenih odgovora na njezina sranja. Prvenstveno sam primjetio njenu napadno dekoltiranu neveliku sisu koja gubi bitku s gravitacijom, pa sam mogao reći ovo: “PRVO SAKRIJ TE STARE SISE DA DIJETE NE MORA GLEDAT, PA ONDA SERI O KULTURI”. Mogao sam istinabog uzeti i malo tvrđi pristup poput ovoga: “KLADIM SE DA TE OTAC TOG MALOG NIJE LJUBIO KAD GA JE NAPRAVIO, NEGO TE JE SAMO JEBAO KO KURVU”.

Umjesto toga, samo sam joj odgovorio “LUĐAKINJO”, i izašao iz busa osmjehujući se bebi. Zar ne mrziš kad ti mozak zablokira u takvim zabavnim situacijama? Baš šteta, mislio sam dok sam hodao pored autobusa prema svojoj podstanarskoj sobi. Luđakinja mi je kroz prozor uputila mrziteljski pogled, a zatim ju je bus odveo u pravcu Mejaša.