sveta stolica

sudba kleta, poigravala se selom, mrvila ga, razbijala na komade, gnječila ga svojim dugim koščatim crnim prstima, stiskala svakog pojedinog seljana i seljanku za gušu, činila ih nervoznima i razdražljivima, mijenjajući postupno ali podrobno (tokom razdoblja od 150 godina) psihički sklop, životne navike i sposobnost rasuđivanja preživjelih stanovnika nekad regionalnog središta a danas zaseoka zanemarenog i zaboravljenog.

što se dogodilo? dogodilo se to da je jutra tog i tog u proljeće te i te godine marko šišimiš prekinuo rad u polju kako bi otišao do udaljenog grma da istisne smeđeg pitona. na vlastito čuđenje, od pitona ni p nije izašlo, ni glista kišna.. mlaz smeđe vode rasprštao se i razlio po travi između markovih gležnjeva. je, dobro ste čuli… već 150 godina u selu didin ptič svi imaju meku stolicu. svaki put kad seru.

šime, kako govno, šime? – dida je radoznalo i s iskrenim veseljem što susreće najmlađeg unuka izgovarao uobičajen pozdrav među dvjestotinjak (još uvijek) živih seljana.
a meko je, dida meko je – rezignirano je promrmljao šime.
a jel više onako kao pire ili je juhica?
ma juhica je, dida, juhica…
pfffffh, juhica – s teškim uzdahom prošaptao je dida a obrve su mu se spustile i smežurale dok je gledao tamo daleko iznad brda gdje su ljubičasti oblaci tvorili duguljaste oble mekane plinovite dvorce i žirafe i ženske noge.
dida je razmišljao o proročanstvu, o Izabranom, koji će, zapisano je, jednog dana doći iz smjera iz kojeg su nekad karavane pristizale i posrati tvrdo govno, granitno tvrdo govno. povest će ljude didinog ptiča u spas, u život dostojanstva, u život bogova…