December, 2013

kako je lako utjecat na nečiji mozak. inače uvijek imam neke dosadne i hiperrealne snove i čim se dogodi nešto imalo čudnije, što se rijetko događa, samo pomislim hej, pa ovo nije stvarnost, ovo je san i tad sam slobodan da ga preusmjerim u smjeru u kojem želim.
e pa zadnjih dana gledam taj neki crtić adventure time, maštovit mnogo i svakakav i eto što mi se dogodi.
sanjao sam kako sam iz nekog razloga odsjekao vlastiti kurac. mislim da je zato što su u nastavku koji sam gledao prije spavanja bili nekakvi ljudi hrenovke i pas koji se rastezao. a i zato valjda, jer sam sanjao postojanje ženskog bića koje mi dolazi svako toliko i toliko vremena i mislim da nisam bio zadovoljan učestalošću njenog dolaženja i smetalo mi je što mi je kurac non stop dignut a ona negdje drugdje biva i onda sam ga samo uhvatio za korijen i odsjekao. ne mogu se sjetit čime al išlo je jako brzo i bezbolno i nije bilo krvi. mora da se radilo o nekoj džepnoj verziji svjetlosnog mača, o svojevrsnom svjetlosnom nožiću. i tako sam ja držao u ruci svoje otkinuto spolovilo koje je ostalo u stanju trajne erekcije i odlučio ga odložiti u ormar, kredencu ili vitrinu koja je stajala u tom potkrovlju. sve je bilo logično i sam čin djelovao je umirujuće. pokreti su mi bili smireni i odlučni. izgledalo je kao da znam što radim. i spolovilo u vitrini izgledalo je puno bolje nego što sam mislio. međutim kad sam spustio pogled na pelvis ostao je mali mesnati panj, visine centimetra i uhvatila me odjednom vrtoglava panika. pa šta si to uradio? pa šta kad ona za 2 mjeseca idući put dođe, šta ćeš onda? šta ako dođe za tjedan dana? šta uopće s ostatkom života, kako ćeš jebat, majmune glupi? dohvatio sam kurac nazad i pokušavao ga namjestit na panjčić i kao ako ga budem držao dovoljno dugo srast će sam od sebe, ali to se nije događalo. kad sam pogledao u presjek izgledalo mi je kao da gledam u meso od hrenovke. probudio sam se.

kad sam bio mali mislio sam da sam ja u svim ljudima. sjećam se te nejasne izmaglice koja mi je bila u glavi, tog doživljaja da postoji nekakav glas u meni, glas koji sam valjda ja i koji mi govori šta da radim i koji razmišlja za mene. nije mi bilo jasno da li je taj glas i u tuđim glavama odnosno da li taj glas koji drugi ljudi čuju i koji upravlja njima, da li je to isti glas? odakle taj glas dolazi i da li je moguće da je taj glas iz istog izvora, iz jednog izvora kojem je dosadno, kojeg zabavlja bit u različitim tijelima i komunicirat sa različitim utjelovljenjima sebe. naravno, tek sad mi je jasno što sam tada mislio, jer sjećam se, sjedio bi tako na podu i igrao se s kockama drvenim koje su bile poput puzzli samo su sa svake strane imale neku sliku koju treba sastavit, tamo gore u šižgorićevoj, bivšoj paićevoj ulici i onda bi mi ta misao ušla u glavu al’ se ne bih mogao uhvatit za nju, nisam ni poznavao pojmove koji bi mi u tome pomogli, u zadržavanju te misli i onda bi jako brzo osjetio prenapregnutost mozga i došao do samog ruba misli koja bi se prelila u neku drugu misao i nebi se više sjećao o čemu sam razmišljao par trenutaka prije. i sad mi se čini, još uvijek, da sam u svim ljudima samo je nevjerojatno koliko sam se promijenio odrastajući u svakom od nas i koliko sam u nekim slučajevima ružan.

razmišljao sam o nečemu maloprije. ta neka društvena osuda osobe koja je drugu ”ostavila” preko poruke umjesto da joj lošu vijest kaže u lice mi je malo neshvatljiva. ne pričam o višegodišnjim vezama, uviđam zašto bi se takav kraj u tom slučaju mogao nazvat pogrešnim, sebičnim, nekulturnim ili ponižavajućim. doduše, u takvim vezama se kraj najčešće već duže nazire i meni osobno i ne bi bilo neke razlike na koji način će osoba izabrat da egzekucionira tu vezu. u spomenutom slučaju vidim i razumijem zašto bi ostali ljudi mogli imat stajalište koje se razlikuje od mog. međutim, kod ovih kratkotrajnijih druženja mi stvarno nije jasno zašto bi ja to trebao htjeti gledat facu osobe koja mi donosi nimalo laskajuću vijest. u oba slučaja mi ne odgovara što osoba govori, samo sam ovako lišen nepotrebnog gledanja u glupavu fačicu osobe koja pokušava nać što bezbolniju i što realnije zvučajuću izjavu. i baš je to slučaj kojeg društvenim konsenzusom etiketiramo kao pogrešnog.
ne vidim uopće koja bi bila priroda moje motivacije za sudjelovanjem u uprizorenju tog čina osim seksualne.
kao znam da odlaziš, al’ ta bol koju osjećam zbog nepoklapanja tvojih i mojih planova bi se u velikoj mjeri ublažila kad bi ga još jednom primila u svoju vaginu. ili anusić. ili usta. ne moraš se čak ni choke-at na njemu onako da ti okice zasuze, možeš samo otvorit usta i mlatarat njime po unutrašnjim stranama obraza, pa znaš kako je meni lako svršit. ne mislim na onaj put kad te zabolila vilica jer si ga morala pušit 37 minuta, taj put sam bio stvarno pijan, ispričao sam se već zbog toga. stvarno smo podijelili neka od ljepših vremena zajedno, nismo li?

*evo pronašao sam bilješku koju sam poprilično napušen naškrabao u kombiju na putu do švicarske ili možda nekog drugog mjesta do kojeg sam putovao u kombiju. možda bude nekome interesantna, možda kakav budući političar ili znanstvenik ili dušebrižnik pokuša izvuć zaključak o djelovanju thc-a na ljudski mozak, iako ova bilješka vjerojatno nije ništa retardiranija od prijašnjih. ukoliko netko pomisli da je ovo dovoljno dobar razlog za diskusiju svoje nebitno mišljenje svakako može ali i ne mora meni iznosit a preporučam i da pokuša pronać angažman u zabavnom odjelu hrvatske radio televizije

što se fejsbuk trendova tiče postoji jedna pojava, ili puno prije, iznimka u učestalosti pojavnosti bića na fejsu, nešto poput bijelog kita, moby dicka koji se spokojno valjuška na valovima mreže svih mreža, onako, na leđima dok svojim ljudskim nogama polagano radi žablje pokrete. kit ili žaba, pa dobro što li je?
pa čovjek. biće ljudsko. s dredovima. znači radi se o iznimno rijetkoj vrsti, vrsti pred izumiranjem, vrsti toliko rijetkoj da ni sam ne mogu sa sigurnošću tvrditi da sam ikad sjedio za kompom i buljio u profil takvog primjerka. radi se o ženskoj jedinki ljudske vrste s dredovima na glavi KOJA NE STAVLJA SLIKE NAPUŠTENIH ŽIVOTINJA NA FEJS. ima dredove. ne stavlja slike napuštenih životinja. znam, ni meni nije jasno kako takva osobica može postojat.
ima dredove a ne smatra da je od svih mogućih problema u svijetu i poteškoća u funkcioniranju ljudske zajednice i poteškoća u odnosu same ljudske vrste sa pripadnicima kako vlastite tako i drugih vrsta na planeti baš baš najbitnije što neki pas ili mačka provode utorak popodne pitajući se gdje je odjednom nestala spodoba koja ih je iz njima nepooznatog razloga hranila kao šta ih je i iz njima nepoznatog razloga posvojila. ima dredove a ne misli da je najbitnije da svi upravo u tom trenutku gledaju sliku slatke male mace ili psa koji će u najboljem slučaju ako budu posvojeni provest još deset godina jedući hranu i kakajući je nazad, prije nego određena obitelj nabavi novog ljubimca da može jest hranu i kakat je nazad.

stvarno nemam ništa protiv djevojaka s dredovima, u jednom razdoblju svog odrastanja sam čak i žarko želio, priželjkivao, da budem s djevojkom koja ima dredove. i nikad mi se to nije ostvarilo. onako, baš cijelu glavurdu punu dredova, mislim. najbliže tome sam bio dosad kad bi osobica imala jedan ili 2 dreda, a bila je i ona zgoda kad je određena dredasta osobica se ošišala na kratko prije nego što mi je odlučila poklonit svoje vrijeme. mnogo je bilo zabavnih zgoda u tom mom životiću, jedna od romantičnijih svakako je bila kad sam određenoj osobici držao dredove dok je povraćala, da ne povrati po njima ili da ne upadnu u wc školjku. od te zgode sam se čak bio zaljubio nakratko al’ to više pripisujem svojem srcu defektnom nego li ičem drugom.