October, 2013

bilo je to dok sam u kombiju osakaćen nedostatkom funkcionirajuće noge čekao da se ostali članovi benda vrate sa stanke na benzinskoj postaji. bilo je grozno. bilo je zastrašujuće. teško je opisat užas koji čovjek osjeća dok gleda svog najprekrasnijeg basistu kako jede snjeguljicu. od svih sladoleda, snjeguljicu. i kao da to nije bilo dovoljno, u idućem trenutku se pojavljuje bubnjar i jede – snjeguljicu. što smo to napravili?
malo stvari bolje opisuje užase rata, destruktivne posljedice i poražavajući utjecaj odrastanja u ratnom okruženju od prizora dvaju zdravih odraslih osoba koje u 2013. godini dobrovoljno jedu snjeguljicu. i uživaju u tome. uživaju naivno i zadovoljno, kao da ne znaju za bolje. kad je basista ušao u kombi vidio sam da je kupio i slane štapiće. od svega mogućeg – slane štapiće.
za ime boga miloga, zaustavite ratove.
koliko još snjeguljica i slanih štapića mora biti pojedeno da dođete pameti? koliko još gricula kad se sjetim lizanja onog drvenog štapića moram osjetit prije nego zadovoljite svoje čudovišne porive? koliko još?
netko mora stati tome na kraj. dosta je bilo. gotovo.

iz kojih razloga baš svi morate ić u london? šta radite tamo? tko vas je zvao da dođete tamo? u kojem točno trenutku života ste prvi put osjetili žudnju za londonom? mora da je puno čarobno šetat po londonu i ispuštat vjetrove. izgleda da je čovjek puno uzvišeniji kad po londonu ispušta vjetrove nego kad ih ispušta po bjelovaru.
ima neka čarobna veza londona i facebooka koje dosad nisam bio svjestan. izgleda da ako ideš u london moraš imat profil na fejsu ili ako imaš fejs moraš ić u london. ne znam kako drugačije da objasnim što svaka osobica na fejsu ima slike iz londona. mora da na aerodromu provjeravaju prije napuštanja zemlje da li je za vrijeme boravka u engleskoj prijestolnici stavljen status o tome i barem jedna slika priložena kao dokaz. možda osobice dobijaju i popuste od ministarstva turizma il’ neke takve tvorevine ako podijele sa svijetom sliku londona i sebe. londona. i sebe. sebe u londonu. londona u sebi.
posebno mi se sviđaju osobice koje uzmu varijaciju britanskog motivacijskog postera iz drugog svjetskog rata ”keep calm and carry on” pretvorenu u keep calm and go to london pa to stavljaju na svoje profile, pozadine, twittere, tumblre i desktope. te osobice su mi drage već na daljinu, i prije nego ih upoznam.
kako bi bilo da pereš noge svojoj babi u lavoru u staračkom domu i primiš poziv na mobitel da ti je koker španijelu zapeo rep u kolo od bicikle kad je glupa beštija trčala za biciklom u punoj brzini i onda ga je kolo usisalo i bilo je krzna i krvi posvuda i možeš li doći u veterinarsku stanicu da odlučiš da li ćeš ga uspavat ili će ostat beštija živit sa samo jednom, prednjom lijevom nogom, bez ušiju i s deformiranom lubanjom, kako bi bilo da kad u tom trenutku dižeš pogled dok pokušavaš shvatit šta ti taj glas iz mobitela uopće govori na zidu babine sobe uočiš poster KEEP CALM AND NAPUŠI SE KURCA

stari ljudi su izgubili svrhu. ne mislim samo na biološku mogućnost reprodukcije i nastavka ljudske vrste (ne znam zašto bi se njeno nastavljanje uopće smatralo imperativom), mislim na snalaženje i značaj u trenutnom vremenskom okviru. trendovi i tržišta se mijenjaju svako 5 godina, a s njima i ljudska zanimanja i mogućnost zapošljavanja. svrha mladih i ”srednjih” ljudi je, koliko ja primjećujem, da se što bolje prilagode okružju koje bi u nekoj idealnoj verziji današnjeg svijeta trebalo proizvodit ili nudit novu vrijednost i od nje financirat životne troškove mladih i srednjih radilica. ne samo to, mlade i srednje radilice moraju privredit dovoljno da bi bilo isplativo održavat ostarjele, radno nesposobne radilice. to je u slučaju da mlade radilice uopće imaju dovoljno sreće da se nalaze u okruženju koje je sposobno proizvodit i nudit usluge. trebaju imat sreće da im se uopće otvori prilika da budu asimilirani. dakle, ako pogledamo postotke o nezaposlenosti, izgleda da je i mladim i srednjim radilicama dovoljno teško snalazit se u tako brzo mijenjajućem vremenu, a što bi im to tako mudro i korisno mogle reć stare radilice koje još uvijek pamte kako je u njihovoj ulici te i te godine najbogatija obitelj sebi priuštila kutiju na kojoj se mogu gledat crno bijele pokretne slike.
one neke slike iz davnina kad su ljudi u plemenskim zajednicama sjedili oko vatre u pećini i svi su pozorno slušali čemu će ih to večeras starješina poučit dok su van pećine neka gola mlada bića prakticirala nesputani životinjski seks ne slušajući šta stari prdonja baljezga, lolololol, okej možda to i nije bilo tako, al’ te slike iz davnina, koje možda i nisu izgledale tako, sve je to prošlost. prošlost prošla.
nedavno je u jednoj emisiji o zdravstvu rečeno da očekuju za 20-ak godina da 15% ljudi bude starije od 80. mislim, čemu služe ti ljudi stariji od 80? pa svaka zgrada u svakom gradu će morat imat svoju apoteku. one rijetke mlade i srednje radilice (ako budu imale sreće) morat će radit 27 sati dnevno da bi plaćale sve te pilule.
i čemu ta licemjerna i falša briga za starije ljude, kad nas nije briga ni za mlade odnosno srednje ljude odnosno radilice? pa da nas je briga za nas same zdravstveni sustav ne bi bia ovoliko bijedan, bolnice bi imale veći broj kreveta i ne bi više firmi proizvodilo potpuno iste ljekove i prodavalo ih po različitim cijenama. ne bi se dogodilo da je najbolje ocijenjena serija svih vremena ona predramatična glupost od breaking bada u kojoj se svakom liku u svakom trenutku događaju samo sranja, a najveći problem u seriji nije proizvodnja i dilanje metha, mahanje pištoljima, ubijanje drugih ljudskih bića nego je najveći problem kad ne uspiješ ubit drugo ljudsko biće, kako će to jadno i suosjećanja vrijedno biće platit bolnički račun.
zašto nebi pomogli sebi i svojim potomcima odlukom da svatko ima pravo živit i smarat sve osobe oko sebe svojim sranjima do 65. godine?
nije kao da će nakon 65. napravit išta vrijedno spominjanja. nije kao da je prije 65. napravio išta vrijedno spominjanja. nije kao da je spominjanje vrijedno spominjanja.
laži, same laži.

znači danas mi naš osmišljatelj, snimatelj, redatelj, izumitelj i izveditelj Mickey govori da je onaj put kad smo dan nakon koncerta otišli u mekdonalds njemu bilo prvi put u životu da ulazi u mekdonalds. ne prestajem se iščuđavati na koje smo sve načine djelovali i promijenili vlastitu okolinu.