September, 2013

jesen je nova nova godina. ne mislim, naravno, da čitavu jesen valja provest povraćajući u wc i razmišljajući s kojim od uzvanika ti se cura žvali na balkonu, ne, mislim više na običaj donošenja novogodišnjih odluka, optimističnih odluka koje se u 90% slučajeva rasplinu u prva dva tjedna i odu na mjesto gdje sva izjalovljena nadanja idu – u boršu mie kovačić.
e pa jesen ima to u sebi. sadrži taj probuđeni elan, rezultat gubljenja 3 kg masnih naslaga tokom ljeta, sadrži taj polet koji se javi kao posljedica prestanka nesnosnih vrućina i odjednom je čovjek sposoban radovat se samozavaravanju. ljeto je prošlo, gotovo je s pizdarijama: od danas čitam knjigu tjedno, nakon teretane ne pijem 5 pivi, osnivam stranku, nakon padanja ispita na faxu ne spavam više gol u lokvi ispred kuće od bivše cure, trošim manje od 2 sata da pronađem zadovoljavajuću pornografiju na netu dnevno, upisujem se na ono veranje po stijenama, gdje ima žena koje su također odlučile okrenut novu stranicu u životu, sve same bivše pijandure i kurve raspale i tečaj origamija, možda. da. jesen je nova nova godina.

nisam nikad upoznao ni vidio anu rucner pa možda nebi ni bilo u redu da pišem o njoj. ustvari, to nije u potpunosti istina. vidio sam je ujutro na porinu kad smo se išli odjavit iz hotela. i bio je i vlado kalember tamo, izgledao je bolje nego ikad, na nekom holivudski formalin sranju, na nekom nemaš ni 30 a ja izgledam mlađe od tebe sranju, na nekom ovako će 60-ogodišnjaci izgledat tek za 200 godina sranju. dobro za njega.
jednom drugom pak prilikom bili smo u nekom stanu razveseljeni, vrtili programe na televiziji i odjednom smo naletjeli na nekakvu velebnu manifestaciju gdje na bini krasan komad mesa još krasnijih butina svira na violončelu odu radosti a u pozadini se izmjenjuju kadrovi iz jedne od turističkih razglednica hrvatske. zbog te pobjedničke melodije i predivnih kadrova prirode taj komad mesa pretvorio se u bogorodicu. hrvatorodicu. hrvatorodnicu. nemilo sam htjeo uć u tu hrvatorodnicu. htjeo sam da mi bude majka i ljubavnica, da me rodi. da rodi mene samog nakon sexa sa mnom, pa da onda rodi violončelo, pa da me namaže paštetom cijelog, pa da se onda taj krug opet ponovi pa da sebe namaže paštetom. pa da rađa paštetu. i ne znam zašto su mi sad lignje i hobotnice na umu, znam da nije imalo veze s tim. kasnije, kad sam došao kući tražio sam na youtube-u snimke njenih nastupa uživo i pokušavao masturbirat na njih. nije išlo. bio je to samo jedan od trenutaka. trenutaka koji se neće vratit.

zanimljiv tjedan, donekle. prvi put da sam mislio da imam infarkt. lijeva ruka mi je trnula cijeli dan. ispalo je da sam samo istegao nešto u ruci. ovaj oblačić koji mi svako malo proleti iznad srca i pluća i na trenutak mi se dah i srce nekako ispobrkaju, isprekobace je valjda na nekoj emocionalno psihološkoj razinici.
u neke sate neke noći prošlog tjedna sam prvi put završio na koncertu jelene rozge. čovjek bi mogao reći da netko tko želi da ga se doživljava kao legitimnu osobu to sebi nebi smio dopustit, al’ čovjek također može i pojest zdjelu mlohavih penisa. prvi put da sam kročio na mjesto održavanja spomenutog koncerta. tip mjesta na kojem vedran čorluka u 5 sati ujutro počasti sve prisutne. većina prisutnih osoba je u ovom slučaju imala jako zanimljive oblike glava. najrazličitije oblike glava. rozgina publika apsolutno nema nikakvih predrasuda prema obliku nečije glave i bilo je lijepo nać se u tako tolerantnom društvu. nakon koncerta iz nedokučivih razloga nisam imao ništa protiv ideje da s određenom skupinom manijaka krenem prema hotelu gdje smo se trebali pravit da smo gosti i pojest doručak. iz nedokučivih razloga nisam imao ništa protiv da sjednem na motor kao treća osoba, čuj mene, osoba… kao treća vreća mesa i kostiju. hotela nisam vidio jer sam prvi put u svom krhkom i dragom životiću pao s motora. vreća mesa koja je sjedila ispred mene prilikom pada dislocirala je lakat i ušla u auto kojim se odvezla na hitnu. dignuvši ruke u zrak objavio sam prisutnima: ”that’s it za mene, ovdje povlačim crtu, hvala svima, bili ste prekrasni”. na putu do kuće uvjerio sam se da sam prošao samo s ogrebotinama na desnoj podlaktici i jako zanimljivom modricom na desnom guzu. znači modrica ima oblik prstena, odnosno kružnice. ima čak i točku u sredini, središte, jel. najveći je problem tu trenutno što postanem jako depresivan kad se ne bavim sportom, a ne mogu se bavit sportom jer kad trčim osjećam pec, pec, pec, groznu peckavu bol na desnoj strani guzičice. kao da mi netko svake milisekunde daje injekciju (no homo) na ne baš nježan način (no homo). modrica izgleda kao kakva ljubičasta tetovaža i dovoljno je zanimljiva da je slikam, al’ ne želim bit taj lik. ne želim bit lik koji se saginje ispred ogledala da si slika guzicu. ne još.