January, 2008

Imam krastu preko pola lijeve strane lica. Proljepšao sam se očito. Prodavačica mi prodaje kruh i smješka mi se, prolazim ulicom i žene zure u mene, kolka sam muškarčina s tom krastom. Pakao, akcija, nasilje, bol, to dobro stoji muškarcu, a to je u njihovim glavama, sve tako romantično i uzbudljivo. Zapravo ne želim da mi krasta prođe. Nikad nisam dobivao ovoliku količinu ženskog interesa. Jebeš odlazak u teretanu i mišiće, to je kurac prema jednoj dobroj krasti. Volim tu krastu, žao mi je ša odlazi. Svi vi koji ste mi zbilja dragi, očešao bi vam glavu o beton, kao poklon.
Continue reading →

Par solidnih prijedloga za maškare ove godine.
Continue reading →

ne volim bosnu. bez nacionalističkih primisli. jednostavno ne volim sjebane ceste, hladnoću, smrad paljevine i žene sa okruglim glavama. bosanci jesu gostoljubiv, otvoren i miroljubiv narod i svaka im čast na tome ali ja se nemogu otarasit nelagode čim se približim granici na kamenskom. možda je to zbog toga šta smo tu ja i predsjednik dječaka na povratku sa jedne nove godine imali prometnu nesreću u kojoj smo vrlo lako mogli ostat pašteta. pomislim “šta ako sam tada zapravo umra i, čim prijeđem bosansku granicu, postanem svjestan da sam bia mrtav cilo vrime i u tom trenutku opet sletimo sa ceste?”
Continue reading →

Continue reading →

Kruh je opet poskupio. Dosad sam kupovao najjeftiniji. Taj je koštao 5 kn, sad košta 6,20 kn. Meni kao studentu, koji kad ne jedem u menzi, živim samo od kruha jer nemam kuhinju, to je velika razlika. Ne mogu uopće opisat kolko mi trenutačno cijela pekarska profesija, i ono na ša se srozala, ide na kurac. Je li to jedina profesija na svijetu koja živi od prodavanja zraka? To sam shvatio kad mi je mama ispekla svoj kruh koji je 5 puta teži i hranjiviji od bilo kojeg kruha u pekari. Najedeš se od dvije šnite ko od pola kupljenog kruha. Cijela je poanta sadašnjeg pekarskog zanata potrošit što manje materijala na kruh, dignut profit, pa ga samo napune zrakom ko balon. Cijeli jebeni kruh pun malih mjehurića zraka. Taj kruh mogu usporedit jedino sa starim razjebanim kurvetinama. Imaju toliko ogromnu pičketinu, da dok ih jebeš uopće ne osjećaš da ih jebeš. Jebeš zrak. Tako jedeš ovaj kruh pun rupa i uopće se ne najedeš. Znaš zašto? Jer jedeš zrak, a ne kruh. Otkud im uopće jebeni obraz da dižu cijenu zraka?

Samo je Izabela još tu, grčevito uhvaćena za posljednje uže svjetlosti, ali i nju ono već vuče u dramu večeri koja nikada nije bila drama a drama je samo zato što znamo da se zove prolaznost.
Tek kad smo saznali da moramo umrijeti, i zato što to znamo, pretvorila se idila u dramu, krug u koplje, bivanje u prolaznost i uzvik u strah, a strah u osudu.
Continue reading →

Kako je moje slabo pamćenje zajebana stvar. Baš sam htio napisat malu kolumnu o tome kako ću napisat pjesmu o svakoj ženi koja će me jebat u idućih par mjeseci, i kako će svaka završit na albumu, ali onda sam se sjetio da sam se kastrirao neku noć između Božića i Nove godine. Viš već sam to smetnuo s uma. Bilo je to vrlo depresivno razdoblje za mene, i našao sma da su žene glavni razlog za to, i ni lijevo ni desno, dogodilo se nekako u afektu. Valjda mi se činilo u tom trenutku kao najučinkovitije rješenje za moje probleme, ne znam više, možda bolje da sam pojeo nešto čokolade… hm, nekako mi je sad malo neugodno pisat o tome, al nek se zna jebeš ga. Nemam više problema sa ženama, neću više pisat emo pjesme, neću bit više emo reper, i mogu se u potpunosti fokusirati na ovu tvrdu rep igru i izradu albuma. Sad sam prvi eunuh reper, i najozbiljnije mislim kad kažem, nemoš se više nikad jebat samnom. Nikad nisam bio sretniji.

Dok sam se zezao na novu godinu, ovaj žohić je preminuo na podu moje kupaonice. Kako znam? Jer ga nije bilo kad sam odlazio, a kad sam se vratio evo njega kraj školjke izvaljen na leđa baca zadnje izdisaje. Ne znam zašto mu fali noga i pol, nisam ga dirao. Čini se da je novogodišnja zabava otišla van kontrole.