November, 2005

ova đavolja naprava od tv-a zna razveselit tu i tamo. npr. kad jednu večer puste društvo mrtvih pjesnika, iduće jutro dim, a jutro nakon toga dim u lice… superfino. kombo. dakako, nije to djelo samo jedne televizijske postaje jer su filmovi bili na različitim kanalima ali svejedno je za pohvalu. zapravo, ne trebaš dugo razmišljat da shvatiš da je nevjerojatna količina svih vrsta zabave koje se serviraju u lice mladima u današnjem hiper-mega-ultra-delux-multimedijalnom svijetu.
Continue reading →

dvoje maloljetnika: filip(9) i mali mirko(6). filip je sitni diler, a mali mirko suosnivač sony korporacije, vlasnik prvog lanca luksuznih restorana ”imamo samo puževe za vas”, skupljač umjetnina te vrstan botaničar. kako su ta dvojica završili i što uopće rade zajedno, nikom nije jasno. međutim prođete li zelenom avenijom velika je mogućnost da će te ih zateć na onom uglu prije igrališta, kako uzimaju brigu o poslu.
Continue reading →

Hodam tako danas, vraćam se mrtav umoran sa snimanja spota (KHM KHM hehe), gledam svoja posla, kad ono, s druge strane ceste hodaju neki ljudi i neko mi vikne “DJEČACI!”. Na to sam ja uspio samo izbacit neki traljavi heee uzvik koji je jel označavao moje zadovoljstvo da neko pokazuje tu ljubav za Dječake (no homo). Ša da ti kažem, slijep sam pa nisam vidio ko je to viknuo s druge strane ceste, jer nisam mogao raspoznat lice, al mislim da ga ne poznajem. Eto, baš me je to razveselilo.
Continue reading →

Johnny je pogledao na sat. Kad je vratio glavu gore, pred njim je bio Jim. Jim je bio spreman na sve.

Johnny je umislio da ništa nije dobro ako ga ne natjera da se smije naglas pa se čak nasilu nasmijao. Zajedno su u masnim redengotima trčali prema banci. ali su to oni samo mislili da je banka.

Jim je trčeći promjenio ime u Tim ali dok su stigli do gumna ipak se predomislio. Na panju ih je gledao nepoznat četnik. Prije nego su ga išta stigli pitati, u sobu je ušao neki nizak ćelavi starac glasno se svađajući sa Jimom. Sad je sve bilo na kocki.
Continue reading →

“Zoološki vrt najradije promatram kao potencijalnu gozbu. Svaki put kad zalutam na to mjesto, uglavnom iz pedagoških razloga, sline mi se skupljaju promatrajući sve one divne primjerke divljači koji svoj život trate besmisleno, tamo u nekim kavezima. Sjećam se da sam sjajnu srnetinu jeo u Čakovcu, u hotelu, dakako, u kojemu su dvije mlade kuharice daleko nadmašile svoje glasovitije kolege po uglednijim objektima.
Kod Kalina u Bregani također ima dobre divljači, ali ja sanjam o višim stvarima, moje su ambicije veće, moram priznati: htio bih jesti rog od nosoroga, medvjeđe šape, rep od klokana, ili što ja znam, nešto egzotično, mozak od majmuna, bubrege od bijelog medvjeda, jezike od kanarinaca… Treba uvijek težiti prema boljem, dakle, prema što sirovijem, autentičnijem, izvornijem…”
Continue reading →