U sjećanje

1

Ovaj tekst je posvećen životu i djelu Dragutina Simona, najrealnijeg Simona. Nemoguće je obuhvatit nečiji život u nekoj glupoj kolumni na netu, pa makar bilo i na ovako igračkom webu, zato ovo nema neki visoki cilj. Ispričat ću samo neke anegdote iz Dragutinovog života za koje sam saznao, jer one će najbolje reć o kakvom je čovjeku ovdje riječ. Bile one pretjerane ili ne, ne znam, samo prepričavam šta su mi ispričali. Ipak istina je da smo ga odavno u šali znali zvat Rambo Simon.

Dragutin je rođen 13.11.1924. godine u malom mjestu zvanom Breznica, koja se nalazi u kotaru Sv. Ivana Zeline, kako piše na nekoj Dragutinovoj svjedodžbi. Imao je šestoro braće i jednu sestru. Kao siromašna seoska obitelj, preživljavali su od onog šta bi uzgojili. S obzirom na početak rata, a i nerazvijenost područja u kojemu je živio, Dragutin je stigao završiti samo 4 razreda osnovne škole.

Kad je imao 19 godina, Dragutina su unovačili u domobrane. Kako je kasnije pričao, bio je sretan šta je uglavnom samo stražario i nije nikad ubio nikoga, iako se par puta našao u neugodnim situacijama. Osim šta je stražario, većinu vremena u vojsci je proveo boksajući. Nije bio neš visok, ali je imao željeznu seljačku šaku i kako sam saznao, kad bi jednom krenuo naprijed na nekoga, nije stajao dok ga nije pregazio. Tako su padali i ljudi veći od njega. Ko bi znao da će to jednom iskoristit i u bolje svrhe.

Oko Božića 1944. godine, Dragutina i njegove suborce su zarobili partizani. Na sam Božić, partizani su slavili, a i nagovarali zarobljene domobrane da se pridruže partizanima i slave s njima. Taj trenutak je iskoristio Dragutin i pobjegao pregazivši preko hladne rijeke.

Kako se rat bližio kraju, domobrani su se raspadali. Dragutin i njegovi najbliži ljudi su saznali da je samo pitanje vremena kad će rat završiti. To ih je nagnalo da odluče odjebati domobrane i da krenu svojim domovima. Nakon nekog vremena hodanja, jedan suborac je predložio da krenu vlakom, pošto je ionako sve gotovo. Ušli su u vlak i shvatili da nije sve gotovo. Vlak je bio pun partizana, a oni su opet postali zarobljenici.

Na ovom mjestu Dragutin postaje dijelom tragedije koja je zabilježena pod imenom Bleiburg. Brojke govore da se na tom području našlo oko 100 000 ljudi i da je nastao pokolj. Oni koji su preživjeli su potjerani na poznati “Križni put”, gdje ih je isto mnogi nesretno svršili. Kako je Dragutin preživio Bleiburg, nisam siguran, ali pričali su mi šta se kasnije događalo na Križnom putu tokom kojeg je prohodao do Makedonije i nazad, pa još malo, jer ni to nije bilo dovoljno. Deseci tisuća ljudi su u kolonama dugim na kilometre hodali cestom od jutra do večeri. Nisu smjeli piti, nisu smjeli jesti. Neke bi im seljanke i pokušale dodati nešto hrane, ali većinu njih su odbili partizani. Onaj ko padne na pod i ne digne se, dobije metak u glavu. Pravo je čudo da je itko to preživio.

Na samom početku tog razdoblja, dogodilo se nešto vrijedno prepričavanja. S obzirom na to da svako ko se ne može kretati, umire, Dragutin i njegovi suborci su pomagali nekim ranjenicima da se kreću. Konkretno, nosili su ih. Kad je pala večer, kolona je stala. U blizini se nalazio bunar pored kojeg su partizani ostavili dva naoružana partizana da ga čuvaju, da se nitko ne može napiti vode. Dragutina je njegov ranjenik zamolio da mu donese malo vode, a on to nije mogao odbiti. Otišao je do te dvojice partizana i zamolio ih da mu daju malo vode, objasnivši da nije za njega, nego za ranjenika. Partizani su na to odgovorili neš tipa – “ODBIJ”, na ša je Dragutin reagirao nokautom obojice partizana, pa je sam uzeo vode za ranjenika. Kasnije su ga partizani tražili i da su ga našli, zasigurno bi ga ubili, ali s obzirom na količinu zarobljenika u toj ogromnoj koloni, nisu ga nikad uspjeli izdvojiti iz mase.

Kad su završile sve strahote s Križnim putem, Dragutin još nije mogao nastavit svoj život. Dobio je obavijest da nije izvršio svoju vojnu obavezu prema novoustanovljenoj SFRJ. Zato je iduće dvije godine morao služiti vojni rok u partizanima. To je odslužio u partizanskom vojnom orkestru. Za to vrijeme je naučio čitati i pisati note, te svirati saksofon, klarinet i flautu.

Nakon šta je odslužio svoj rok, zaposlio se u Rade Končaru. Jedno vrijeme je postavljao liftove i postoji jedna zgoda koja se odvila u to vrijeme dok je radio na jednom liftu. Bio je na krovu lifta i sređivao tamo tehniku, a dolje u liftu se nalazila djevojčica iz ulaza zgrade kojoj je to sve bilo zanimljivo za gledati. Odjednom se lift pokrenuo i krenuo gore. Dragutin nije imao načina da se spusti dolje i nije imao nikakve bolje šanse za preživljavanje, nego da pokuša na vrijeme objasniti djevojčici kako da na njegovim priključenim instrumentima dolje namjesti snage i isključi lift. Na svu sreću, uspio je i još jednom ostao živ, ovaj put zahvaljujući djevojčici.

Određeno kratko vrijeme, nedugo nakon rata, bio je i član komunističke partije. Najviše se znao družiti s jednom pomalo subverzivnom grupom ljudi, koji su odlučili napisati novi ustav. Nije valjda potrebno previše objašnjavati da je pisanje novog ustava nedugo nakon osnivanja SFRJ smatrano za krajnje antidržavnu djelatnost. Tajne službe su saznale nešto i privele Dragutina na ispitivanje, a Dragutin zapravo nije sudjelovao u pisanju ustava i sličnim aktivnostima, nego se samo ponekad znao zakartati s tim ljudima. Bez obzira na to, Dragutin nije nikad odao njihova imena, a to ga je učinilo antidržavnim elementom. Još godinama kasnije, kad bi u Zagreb dolazili strani važni državnici, Dragutina bi nadgledali i držali u svojevrsnom kućnom pritvoru, jer su ga smatrali sigurnosnom prijetnjom.

Cijelo vrijeme dok je radio u tvornici, pokušao je završiti svoje obrazovanje. Tako je sedmi razred osnovne škole završio 1950. godine, a prije mirovine, uspjet će završiti još i srednju tehničku školu. U međuvremenu se je i naučio svirati harmoniku, a i počeo se interesirati za biljnu medicnu. Jednostavno, Dragutin je čovjek koji cijeli život nije prestao učiti i to je ono šta me najviše kod njega inspirira.

Ostatak radnog vijeka je proveo u Munji – tvornici akumulatora. Išao bi najranijim jutarnjim tramvajem na posao i često je znao ubit oko u tramvaju. Jedan takav put, san mu je grubo prekinuo kondukter koji je očito mislio da je Dragutin skitnica koja spava u tramvaju. Zato je zaslužio Dragutinovu šaku u glavu. Kasnije je ZET ukorio tog konduktera zbog neodgovornog ponašanja.

Ni znanje o biljnoj medicini nije sakupio uzalud, s obzirom da je baki uspio spasiti život. Naime, baki su bili izvadili jedan bubreg, a onda ubrzo počeo joj je otkazivati i drugi. Doktori su digli ruke od nje, objašnjavajući da joj sada može pomoći jedino transplantacija, koja je u ono vrijeme bila vrlo rijetka. Jedina nada je preostala u tome da Dragutin napokon upotrijebi svoje opširno znanje tradicionalne biljne medicine i uspio je. Izliječio je baki bubreg i nakon toga više nikad nije imala problema s njim. Isto je učinio i za mene, jer dok sam bio mali dječak, imao sam ozbiljnih problema s astmom, koja me je par puta napadajima dovela blizu smrti od gušenja. Nakon šta su mu roditelji dopustili da malo pomogne, bolest je oslabila i više nisam imao većih problema s astmom, iako nikad nije nestala.

Cijelo to vrijeme, Dragutin je održavao i svoju skladateljsku karijeru u kojoj nikad nije imao većih uspjeha, vjerojatno zato jer nije evoluirao u svom izričaju, nego je do samog kraja pisao skladbe za šanjsonjersku glazbu kakvu je volio u mladosti (npr. Ivo Robić i slični), a kojoj je popularnost opala s pojavom prvih rockera i kojekakve “zabavne glazbe”. Bez obzira na to, on je tokom života napisao preko 100 skladbi. Sudjelovao je i u natječaju za Jugoslavensku himnu 1962.godine. Surađivao je s Mariom Kinelom, relativno poznatim skladateljem u to doba, a prije domovinskog rata je pisao neke skladbe i za Vicu Vukova.

Dragutin nije nikad imao ništa protiv srba, i uvijek ih je zvao “braća srbi”, ali kad je započeo domovinski rat, nije se premišljao dva puta oko toga hoće li obraniti svoju zemlju i vratiti “braću srbe” nazad otkud su došli. Odmah se prijavio u vojsku, ali nisu ga htjeli primiti, jer već je bio u godinama. No i tada je bio u dobroj formi i siguran sam da bi bio i sada, da ga nije pogodio moždani udar prije 7 godina. Od tada je sve krenulo nadolje. No do samog kraja je imao izvrstan vid, jasan um i sve svoje zube na broju. Koliko se “staraca” može pohvaliti time?

Kako je došlo do promjene vlasti, pogodno postaje nepogodno, a nepogodno – pogodno. Tako je i Dragutin na temelju svega onoga ša je preživio na Bleiburgu i Križnom putu, 1995. godine, na 50. obljetnicu tog događaja, dobio svoje odličje. Ono zbog čega ga još više cijenim, je to šta se nije promjenio ni na kraju puta. Dragutin nikad nije bio religiozan, znao je puno toga o religiji i sve je to istražio, ali uvijek je to upijao čisto iz želje za znanjem. Mnogi ljudi, što su stariji, što im se smrt više približava, što to više osjećaju, to više imaju potrebu utažiti svoj strah od smrti pronalaženjem boga i vjere. Oni se toliko boje ništavila, toliko se boje mraka, da su spremni dati sve od sebe da bi se iskupili za svoje živote koje valjda smatraju nedovoljno vrlima. Toliko žele vjerovati, da postaju fanatici. Dragutin to nije napravio. Nije kukavički spominjao raj, nije spominjao pakao. Otišao je s ovog svijeta hrabro kao što je i živio na njemu. Zbog toga ima moje vječno poštovanje.

To bi možda bilo to, to možda i opiše kakav je trag Dragutin ostavio na meni i na ljudima oko sebe. Zbilja sad ne znam ša bi više rekao, a da to već nisam rekao u ovoj kolumni, kad sam osjetio da će biti zadnji put da ga vidim. Nažalost, bio sam u pravu. Sprovod je bio kakav je bio, ispunjen religijskim banalnostima u koje on nikad nije vjerovao, no to nije bilo moje opraštanje s njim. Prvo opraštanje se dogodilo zadnji put kad sam ga vidio, a zadnje opraštanje je ovo sad. Dok god sam ja živ, uspomena na Dragutina će živjeti. Dragutine, brte, odmaraj u miru.

tvoj danko bananko