h-alter.org reportaža – Terraneo avantura
Atmosfera je sva tri dana festivala Terraneo bila usijana, i to doslovce. Vjerujem da kamperi na festivalu najbolje znaju o čemu ovdje pričam.
Organizacijski ima mjesta za rast i poboljšanje uvjeta, nekakva humana marketing strategija xy branda (ako to postoji uopće) mogla bi se lijepo spojiti sa, recimo, natkrivanjem kamping prostora jer vjerujem da doživljaj spavanja u šatoru na goloj ledini na +40 i nije neka sreća.
Ponuda i ove godine nije podbacila i jelo se i pilo bogato, no vagalo se na svaku kunu i zapravo festivalska publika (uglavnom domaća) je realna slika stanja zemlje u kojem jesmo. Mladi ljudi nemaju novca i teško do njega dolaze bez obzira na vlastitu vrijednost. No s druge strane lijepo je biti među živim ljudima, koji nisu simboli kakvima nas pumpaju mediji i institucije.
Ekipa iz produkcije, što se tiče organizacije i odabira programa, uspjela je još jednom maestralno odraditi svoj dio posla. Dovoljno vremena između bandova da skočite na slijedeći stage ili da band dođe na bis, što je bila uobičajena praksa, dopuštala je ležernost koja se osjetila na svakom koraku. Polako smo se prebacivali s jednog mjesta na drugi, susretali se i dopuštali emocijama da nas nose, opet pametno složeno od bluesa i melankolije do totalne euforije u tri ujutro kada tijelo polako počinje klonuti.
Anna Calvi je ipak u satnicu stavljena prerano pa sam i ja zajedno s ostatkom festivalske publike još uvijek bila negdje na moru, no reakcije onih malobrojnih koji su bili je jednoglasno oduševljenje njenim debitantskim albumom.
Prvu večer je tako Goribor sa svojim frontmenom Aleksandrom Stojkovićem ST-om preplavio balkanskim bluesom publiku najmanjeg aero stagea, što je opet bilo dobro promišljeno i postavljeno jer blues je najbolji u koncetratu. Opisujući duhovna i mentalna stanja inspirirana životom u Boru, besperspektivnom srpskom gradiću, Goribor je donio istinski blues s kojim se nije problem povezati.
Prije toga nastupili su The Thing Things, po mnogima iznenađenje prvog dana, dokazali su da nisu one hit band i da se iza sladunjavih pop melodija krije snažna energija i žestoka izvedba, što ne bih mogla reći za Friendly Fiers koji su tako ostavili mlak dojam iako su kvalitetno uigran band.
Vrhunac večeri očekivano odradio je The Thievery Coorporation no ne mogu se oteti dojmu da je i sam band postao korporacija i da je koncert odrađen profesionalno, ali ne i zavodljivo. Uz popularne slogane protiv Međunarodnog monetarnog fonda i financijskih institucija kojima su, naravno, zapalili publiku, dobro uigrani igrači iz Washingtona u nešto manje od dva sata svirke prošetali su dobro poznatim repertorom i korektno odradili posao.
Nakon njih publiku je rasplesao DJ dvojac iz Groove Armade i tu se nema što reći. Dobri stari house na kakav smo navikli pokazali su u svom sjaju, mixajući hitove iz 90-tih, stvarajući tako atmosferu diskoteka i klubova koji su se kod nas jednostavno ugasili i rijetke su prilike kada se to može čuti.
Druga večer po posjećenosti publike ostat će obilježena Dječacima, iako osobno mislim da dečki još moraju narasti da bi nosili koncert. Nonšalantan nastup u maniri rock zvijezda, nerazumljivo pjevanje i dalmatinski moment u pjesmama je samo to, kako sami kažu, svaka pjesma o Damaciji postane hit barem u Dalmaciji, i taj su recept pogodili. Slijedili su The Horrors, mladi band, doveden u pravom trenutku o kojem će se još pisati, odradili su odličnu svirku. Iako su Dječaci zbog gore navedenih razloga pokupili publiku, Horrosi su svojim stilom koji podsjeća na Joy Divison, i s moćnim muškim vokalom, ostavili jako dobar dojam. The Vaccines su digli atmosferu na nešto viši nivo, na bini su se našli dečki koji inspiraciju za svoj modni stil još uvijek pronalaze u 70-tim, no glazbeni utjecaj vuku od Ramonesa i Strokesa, pa tko voli, taj je i uživao.
Najskuplji izvođač ovogodišnjeg Terranea i po mnogima najbolji nastup čitavog festivala nosi ime The Roots. Rootsi su vrhunski glazbenici u svojoj osnovici hip hop band, no koketiraju sa stilovima od jazza, funka, drum & bassa. Savršena svirka da, energija da, no da me oduševljava studijsko sviranje i tehnička preciznost koliko i oni trenuci kada na bini dobijete ljude od krvi i mesa, ne mogu reći. Isto tako se ne mogu oteti dojmu da su najveće reakcije publike pobrali obradama od Jungle Boogie (Kool & The Gang), Handclaping Song (The Mettersa), Paul Revere Beastie Boysa i Sweet Child of Mine Guns ‘n’ Roses. O ovom koncertu će se puno pričati, uglavnom u superlativima, no autoricu ovog teksta nije toliko oduševio.
Zadnji dan sasvim legitimno obilježila je melankolija The XX-a, atmosferičan, prigušeni koncert opravdano jednih od najvećih zvijezda hipsterske slijedbe. Prije njih u maniri američkih festivala s korijenima od Woodstocka rasturali su The Jon Spencer Blues Explosion. Prava ”muška” svirka iskusnog trojca koji svoje instrumente rabi do kraja baš poput motora ili neke druge zvjerske igračke.
A onda je uslijedilo najveće iznenađenje, baš kao što je lani tu tilulu ponijela Janelle Monae, Parov Stelar Band. Kombinacija electro swinga doslovce je publiku držala u zraku, plesali su i oni za koje mislite da si nikad ne bi dopustili takvo nešto dok intelektualno preživaju glazbu. Prvi put sam vidjela da su i sami izvođači, smješteni u boxu iza stagea počeli izlaziti van i hipnotizirano gledati u ove Austrijance. I neka još netko kaže da u toj zemlji nema dobre glazbe. Kritike idu na slagalice stageva, neki bandovi bi bolje funkcionirali na manjima, neki na većima, no sve u svemu posao je dobro odrađen. S jučerašnjim Parlov Stelarom dobili smo predivan kraj još jedne Terraneo avanture koja je svakome donijela nešto novo, podsjetila na nešto staro i napunila baterije za izgurati ovo ljeto.
Maja Gladović