Zagorčavanje života u Makarskoj

Prošli put kad sam se vozio od Splita do Makarske, u autu smo bili Vojko, dvije lude žene, i ja. Te večeri smo ih prvi put upoznali, nakon ša mi se jedna javila na našem forumu i predložila da izađemo van pit. Bez nekog posebnog razloga, vodile su nas da idemo pit u Makarsku. Ne sjećam se baš previše krajolika, ali sjećam se da smo stali na 3 benzinske postaje na putu do Makarske da se Vojko može posrat.

Prošli put kad sam se vozio iz Makarske nazad u Split, jurili smo zavojitom cestom uz morske litice, zora je svitala, žena za volanom je bila mrtva pijana, doma ju je čekalo dijete i muž s kojim je bila u ranoj fazi rastave. Kraj nje je sjedio Vojko. Iza smo druga mrtva pijana žena i ja vodili rat. Ona je htjela da ju ljubim, a ja sam htio gledat zoru kako se stvara na površini mora. Bilo je vrištanja, grebanja, griženja, plakanja, hvatanja za kurac, otvaranja vrata od auta, i što sve već ne. Dobro je što smo ostali živi na toj cesti.

U petak kad smo išli do Makarske repat u Mirakulu, vozili smo se u kombiju koji inače koriste TBF. Velik je, ima neke točke po sebi ko dalmatinac, i s njim u paketu dolazi vozač, Nikša. Stariji je to roker koji nam je cijelo vrijeme puštao Hendrixa, i kolko sam saznao, ima svoj bend koji se zove Kosturi. Vozeći se u ogromnom prostranom kombiju, uživao sam ljepoti obale između Splita i Makarske, koju nisam doživio na prošlom putovanju i mislio o tome kako bi se bilo lako naviknuti na ovakva putovanja na koncerte, umjesto sa 5 ljudi stisnut u nevelikom autu. No u Hrvatskoj je imat takav kombi ko u Americi imat tour bus, pun kurac se trebaš naradit za to, il ti pare i sve ostalo treba sjest u krilo, a nama ne sjeda.

U petak kad smo se vraćali iz Makarske u Split, vozili smo se u autu mrtvi pijani Rađa i ja. Par puta sam od umora i alkohola utonuo u lagan san. Sva sreća da se to Rađi nije dogodilo, jer sada ne bismo bili ovdje. Zašto smo se mi vraćali autom u 5 ujutro kad smo trebali kao i na svakoj drugoj svirci, imat plaćen koncert + put, hranu, piće i smještaj? O tome će biti riječi ovdje. Ponajviše zbog slučaja da član nekog drugog benda čita ovo, čisto da sazna ša može očekivat od Mirakula ako idu držat koncert tamo.

Instrukcije za igru

Cocktail Bar Mirakul je jedan poprilično mali prostor, di u unutrašnjosti možda može stati čovjek na čovjeku 100 ljudi. Bubanj nismo ni ozvučivali nek se zna, ostavili smo Đoli Đokiću da udara ko siledžija, a nije ni da su u klubu imali opremu za to, kao ni monitore, niti jedan, makar u našim tehničkim specifikacijama zahtjevamo minimalno 3 komada. U klubu nemaju ni tonca nek se zna, al imaju nekog tipa koji pomaže spajat kablove i sjajan je kit, bog ga blagoslovio.

Voditeljica kluba je jedna omanja, suhonjava, kratkokosa i čini se vječno namrgođena ženica, zvana Marina, nadalje u tekstu oslovljavana sa – Ženica. Čim smo došli tamo u klub i počeli namještat opremu, obavila je svoj prvi dio posla. 3 jumbo pizze, uredno. Pive za nas, uredno. Kad sam ju pitao kad ćemo sredit pare, ona kaže, „nakon koncerta“. Oni to uvijek tako rade, kaže, i čudi se da želim to rješit prije koncerta. „Čist račun, duga ljubav“, kaže. A znaš nama baš odgovara da se to rješi prije koncerta, puno opuštenije možemo odradit koncert kad znamo da je to iza nas. „U redu“, kažem, „putni troškovi, tj. kombi će te doć 700 kn, valjda jeftinije nego da nas šestorica dolazimo i odlazimo busem“. Uglavnom, boli me kurac, tako smo se dogovorili, govorio sam joj već za kombi 2 dana ranije i donijeli smo svoj razglas i gomilu opreme sa sobom, a to nemoš vuć busem. Pokušavali smo cijeli dan sredit drugi auto da dođemo s dva auta, ali Rađa koji je trebao doć iz Zagreba u Split do 15h, došao je u 22h. Tako da morali smo kombijem.

I tako je sve prošlo opušteno. Izašli smo u dvorište kluba, koje zovu bašta, ne znam zašto, meni liči na dvorište. Tamo smo počeli udarat jednu od dvije boce rakije koje smo donijeli sa sobom, i čekali smo da se prostor napuni. U međuvremenu sam i oprao zube u wc-u kluba. Nismo dugo čekali, i već je došlo jako jako puno maloljetnica koje ne smijemo dirat.

Jedino zanimljivo ša se dogodilo za to vrijeme je ša je uletila neka klinka od 14 godina, veliki fan Vojka, i obavijestila nas da večeras smije ostat do 3 sata. Valjda za slučaj ako se neko od nas zaljubi u nju. Puno smo joj se smijali jer je rođena nakon rata. Najdraža joj je pjesma „Verbalna obdukcija“, koju je tražila da izvodimo na koncertu. Kad joj je Vojko objasnio da je to freestyle i da nema smisla to repat, ona se počela čudit kako on to ne zna napamet, i pokušala mu objasnit kako se uče rep tekstovi napamet. Kaže, trebaš poslušat samo 3-4 puta, i znaš već, tako je ona naučila. Bravo. Neko je viknuo, „KAD ĆETE POČET?!“, viknuo sam nazad, „KAD SE NAPIJEMO!“

Koncert je bio super, kolko već može bit super kad nas šestoricu sa bubnjem i instrumentima strpaš u prostor od nekih 5 m2. Ljudi je bilo puno, onako od oka najmanje 3 puta više nego ša stane u klub, pun klub, puno dvorište. Tolika je bila gužva da nisam nikako mogao sa svojom pivom prekoračit taj metar i pol koji udaljava šank i binu, da možemo započnet. Kad smo jednom došli u svoj mali prostor, ša se micanja tiče, jedino smo mogli skakutat s jedne noge na drugu. Kad bi Ivo repao vers, na jedvite jade ga zaobiđem da ga pustim da stane u sredinu. Mislim, je se on malo zaoblio, ali opet vjeruj, nismo imali kud. Kvalitetu koncerta uglavnom ocjenjujemo po reakciji publike, a to je bilo iznad svakog našeg očekivanja za Makarsku, tako da nama sve super. Čak smo doveli i Rađu, koji je taman prije početka koncerta stigao u Makarsku, na mikro binu za njegov „Svodničin’“ vers, a to je već nešto ša ne vidiš na svakom našem koncertu.

Nivo 1

Kad je to završilo, otišli smo do nekog parkića koji je odmah ispred dvorišta kluba, da se malo nadišemo zraka. Tu negdje sam se sjetio keša koji nam Ženica mora dat za naše repanje, i kako mi se nije dalo u gužvu, obavijestio sam našeg čovjeka koji se već ponekad brine za te stvari, da neko treba uzet keš. Zvat ću ga Pončo. Pončo je otišo po to, i vratio se uspješno obavljenog posla, ali nasmrt isprepadan, ša vjerojatno nema veze s tim ša je pojeo neke gljive nakon koncerta.

Ona je, kaže Pončo, stavila na stol naše pare za koncert, ali nije tu dodala naših 700 kn za kombi. On se tu snašao i učinio ša treba svaki put činit kad lihvarski organizatori zakidaju pare, naime održao joj je jedan rječit i učen govor o važnosti plaćanja reperima za njihovo repanje u širem kontekstu hrvatske makroekonomije, kao i o tome da Ivo ima mačka Medu doma, kome neko treba natočit mlijeko u zdjelicu, a to mlijeko niko u Ivinom kućanstvu ne cijedi iz svoje sise, niti ono dolazi besplatno u tu zdjelicu.

Ganuta tom pričom o mačku, Ženica ne samo da je iskeširala pare za kombi, nego je ponudila Ponči i dodatne bonove za hranu u konzumu il kerumu, samo da Ivin mačak nikada nema praznu zdjelicu pred svojom njuškicom. No naš čovjek Pončo je učinio upravo ono ša bi svaki pošten Hrvat učinio. Zahvalio se i rekao, „ne! Uzet ćemo samo ono oko čega smo se pošteno dogovorili. Nećemo vaše, svoje ne damo!“ Doduše, Pončo je već viđao Ivinog mačka, i znao je da se Medo malo previše zaoblio, kao i Ivo, te mu definitivno ne treba još više mlijeka. To je možda bila prijevara, ali nebitno, bitno je da smo mi dobili svoje, i da smo mogli platit čovjeku kombi. No ko u nekoj lošoj priči, ili sapunici, ili bajci, Ženica je upravo u tom trenutku shvatila kako je samo bila nasamarena pričom o mačku, i skočio joj je šešir sa glave, počele su joj frcati iskre iz krvavo crvenih očiju, i šištati para iz ušiju. Pončo je na to navrat nanos pobjegao, uskočio u kombi kojim su upravo kretali nazad u Split, i izgubio se u noći skupa sa svima.

Nivo 2

Tu počinje drugi dio priče, jedan potpuno drugačiji dio priče. Naime, ne znam zašto, ali bio sam dovoljno pijan i retardiran da kažem, ček zašto bi se vraćao u Split i gledo ljude koje znam, kad tu mogu još pit i onda zaspat negdje uopće nemam pojma di, al Predsjednik zato zna di, jer su on i Pončo prije koncerta išli vidjet di je taj naš smještaj.

I tako se u minuti dogodilo, da smo u Makarskoj ostali pijani Rađa, vrlo pijan ja, i Predsjednik koji je bio toliko sjeban da je više ličio na voštanu figuru koju je neko naslonio na šank, nego na čovjeka koji diše i živi. I tako je u jednoj minuti sve vrlo brzo i nepovratno krenulo nizbrdo. Prvo sam shvatio da nešto nije u redu, kad sam krenuo do šanka uzet 2 čaše vina za Rađu i mene. Naime, luda Ženica, koja je u tom trenutku vjerojatno letjela na metli i vatrenim kuglama gađala uljuljani pjegavi kombi na krivudavoj magistrali uz more, radi onih 700 kn zabranila je da nam daju više pića, i nema više, kaže, gotovo, nema ništa više za nas. I znaš kako kažu, kad nema pića, daj droge. Ako droge nema, onda nebitno, ali samo da znaš cijela Makarska mi se srušila kad su nam ukinuli piće na šanku.

Sa nama trojicom, ostala su i dva auta. Jedan Rađin i jedan Pončov, koji nije imao ko vozit nazad nego Predsjednik. Situacija je bila vrlo nezgodna. U jednom trenutku, Rađa i ja smo umirali od smijeha kad smo se dosjetili da možemo utrpat Predsjedniku ključeve u ruke i ostavit ga da se sam osvjesti u Makarskoj u nekoj sobi i da ni ne zna kako je došo tu ni di su svi. I kad sam mu stavljao gotovo nesvjesnom ključeve u ruke i vikao mu na uho, „OVO SU TI KLJUČEVI OD AUTA, A OVO SU TI KLJUČEVI OD SMJEŠTAJA“, svi smo se tako lijepo smijali. A već drugog trenutka kad se Predsjednik izgubio u gomili, tolko smo se umorili od svega, da smo rekli, „zajebi sve, ajmo mi spavat tu kad već imamo di“. ALI NE! Dogodilo se nešto grozno, i Ženica je smislila grozan i neviđen plan koji nismo doživjeli još otkad smo zadnji put repali u Tuzli.

Nivo 3: Okršaj Čvarak

Bendovi pazite, oprez na ovom mjestu zvanom Mirakul. Prvo dođe do mene tip koji je te večeri spajao kablove, inače sjajan kit bog ga blagoslovio, sav neobično uznemiren i zamoli me da mu dam ključeve od smještaja. Zapravo nije ni čudna bila njegova uznemirenost kad uzmeš da mu je u tom trenutku Ženica bila šefica. Kažem mu da su kod Predsjednika, kojeg je od gužve bilo nemoguće naći, bez obzira na to ša Predsjednik zauzima nemali kubični prostor. Ode spajač kablova tražit Predsjednika.

Nedugo nakon toga, digo se strašan vjetar u dvorištu, maloljetnice su počele padati sa svojih klimavih štikli koje su zatim letjele u zrak, i stvarao se jedan vrtlog štikli u zraku, usred koga je praskom sletjela Ženica na svojoj metli. Kao da si je napravila sletnu pistu od štikli punih šljokica. Kad su sve štikle pale na pod, čvrstim malenim korakom Ženica je domarširala do mene i kriveći sve mišiće na svojem licu, jedva složila neku kakvu takvu uljudnu facu, i zamolila me da joj dam ključeve od smještaja. Predosjećao sam već tada njen zlobni plan, pa sam ju pitao, zašto? I pazi, NIJE HTJELA REĆ! Kao, tako, eto, treba mi nešto.

Meni je sve to bilo jako smiješno, i još mi je zabavnije bilo to ša nemam ključeve, nego su kod Predsjednika. Kad sam joj to reko, počela je ozbiljno pizdit, i kunem se da joj je šešir poskakivao na glavi od mržnje koja je uskuhala njen mozak. Iza nje se nervozno vrpoljio spajač kablova, sjajan kit bog ga blagoslovio, nije on kriv kakva mu je šefica. Najednom se kraj Ženice stvorilo nešto nalik ogromnom debelom čvarku, koji je na mjestu di bi mu trebala bit glava, imao neku dlakavu rupu iz koje je pljucao sluz i gnoj u salvama. Ne znam kako se tako nešto ogromno može stvoriti najednom, ali to nije ni bilo bitno u tom trenutku, jer je eruptirao gnoj na sve strane ŠPLJUF! ŠPLJUF! Djevojčice su trčale okolo u panici sa štiklama u rukama, neke su imale dvije različite štikle, neke samo jednu, nekima su štikle virile iz guzice, nered totalni u dvorištu kluba. A on je nastavljao ŠPLJUF! ŠPLJUF! Dok sam izbjegavao hektolitre njegovog gnoja, učinilo mi se da to nije napad, nego da to stvorenje pokušava nešto reći. Naćulio sam ušio i načuo nešto kao „DJE ŠPLJUF! DJEČACI ŠPLJUF! SU ŠPLJUF! GOVNLJUF!“ Tada nisam mogao više, zavapio sam u nebo, „Bože pa zašto me čak i jedan debeli čvarak ovako nastoji povrijediti, zar sve zbog tih prokletih ključeva, ili zar on doista nas… ne… voli…“

Nivo 4: Pad Predsjednika

Tada su pale sve moje obrane. Povikao sam ženici, „MOLIM TE VJERUJ MI, KOD PREDSJEDNIKA SU, TAMO JE NEGDJE.“ U taj čas, debeli čvarak je ŠPLJUF! ispario, i ona je odmarširala u prestrašenu gomilu. Rekao sam to s najvećom vjerom u Predsjednikove sposobnosti, jer u koliko god da je navrata dosada bio sjeban, ipak smo se uvijek mogli pouzdati u to da će on obaviti svoju zadaću, pa makar to značilo da stoji mrtav na bini i smeta nam dok repamo. Doista sam mislio da se osoba njegovog kubičnog kalibra može mjerit s jednom nevelikom Ženicom, pa makar joj i para šištala iz ušiju cijelo vrijeme.

Nažalost, prevario sam se. Ženica ga je pronašla na šanku, pitala ga gdje su ključevi od smještaja, i on je samo poluotvorenih očiju ispružio ruku sa ključevima u ruci, pokazujući joj di su, nesvjestan što čini. Ona ih je CAP zgrabila. Kad je Predsjednik shvatio ša se događa, već je bilo puno prekasno i ona je likovala i plesala mali ples na mjestu sa svojim malim nožicama.

Predsjednik je dignuo svoje kapke još nekih 7 stupnjeva više i promrmljao ovu povjesnu rečenicu – „Želiš li da ti zagorčam život?“

No bilo je kasno za takve taktičke manevre. Nemoguće je uplašiti malu Ženicu takvim rečenicama, jer ne bi ona ni bila vječno namrgođena, da joj život nije apsolutno svakog dana vrlo vrlo gorak. I upravo u tom trenutku, kad je nakon zabrane pića sve otišlo nizbrdo, upravo sada je cijeli svemir otišao nizbrdo, jer ova Ženica je držala ključeve našeg smještaja u ruci, držala je naš obećani krov nad glavom u svojoj ruci, i nije ga planirala dati. Znači to nam se nije dogodilo još otkad smo onomad repali u Tuzli. Da nas zajebu za smještaj.

Nivo 5: Čete specijalaca

Nakon svega ša se dogodilo u dvorištu kluba, i posjetitelji su prsli. Svaki put kad bi prošao kroz dvorište, bili su sve luđi. I nisu mi uletavale djevojke, ne, one su me samo gledale dok sam se onako mrtav pijan pokušao otrijezniti u jednoj ovakvoj situaciji. Meni su uletavali neki tipovi, s nekom poluuljudnom rečenicom, „a dobri ste a, a a“. I u roku minutu, njihove glave bi se sve više crvenile dok ne bi završili razgovor sa nekim čudnim grunt grunt hguf uf uf purgeru!

Jebeno je bit ja. Nakon 6 i pol godina života u Splitu, i dalje ima ljudi koji misle da mi mogu išta reć na tu temu ša bi me moglo zanimat. Onda mi uleti neki s, „ajde pjevaj malo ajde“. „Ne znam pjevat“, i tako nadalje.

Ali jedan specijalac, taj je zbilja bio poseban, viši za glavu od mene i žica me naš album da mu dam. Uvijek pokušam uljudno, pa sam mu i tu pokušao objasnit da sam svoj zadnji album podjelio na zadnjoj nagradnoj igri, i da sada ni ja nemam niti jedan komad svog albuma. A on nastavlja dalje, „ajde daj mi cd, daj mi cd“, i to sasvim ozbiljno, nije šala, nije šega, zajebancija, nije! Tip mi ozbiljno dosađuje s tim, sve dok nije došlo do ovog, „slušaj, zašto ti misliš da sam ja tebi išta u životu dužan? Jel ti uživaš u mojoj glazbi ili ja uživam u tvojoj glazbi? Jesam ja možda došao ovdje na tvoj koncert? Jel ti jebeno znaš koliko smo mi para potrošili na taj album? Naših para! Kupi CD! Odi sutra u dućan i kupi CD! Nećeš ga dobit jer ga nisi ničime zaslužio, ali mi smo zaslužili da ga kupiš, a ne da me žicaš tu.“

On nastavlja dalje i opet žica cd kaže, „neću ga kupit, daj mi cd“. „Ne, zajebi to, ne moraš ga kupit, jebeš to, ne moraš se uopće trudit otić do dućana, evo ja sam tu, napravio sam to ša slušaš, daj mi pare, daj mi 80 kn odmah sad“, i pružim mu ruku da mi da moje pare. On nastavi „NE! NE! DAJ MI CD!“, „NE, DAJ TI MENI MOJE PARE! JA TEBI NISAM NIŠTA JEBENO DUŽAN U ŽIVOTU, TI SI MENI DUŽAN! TI SLUŠAŠ MOJU GLAZBU! DAJ MI MOJE PARE!“. I tako smo još išli malo ukrug, dok situacija nije postala vrlo napeta, i činilo se da će lik skočit na mene, no nije, ne znam zašto, možda mu je doprijelo do mozga kolko je u krivu, možda nije, ko zna.

Ali ubuduće ko god da čita ovo ovdje, i misli da će nam uživo uletavat s nekim posprdnim komentarima, i ohoho tako dosjetljivim dosjetkama. SISAJTE KURAC. Kao jako nas boli kurac ša će nam neki jadnik uletit s komentarom da smo sranje il nam je koncert sranje, nadajući se da ćemo ga upamtit samo zato jer sere po nama, i nije ko svi ostali koji nas hvale. Jesi, jesi, drugačiji si, sad lijepo odjebi, tvoje mišljenje nam kurca ne znači u životu. Da smo slušali ičije mišljenje osim vlastito o pjesmama, album bi nam bio govno. Koji si kurac uopće dolazio na koncert onda? Ne zanima nas uopće tvoje mišljenje ako nas nećeš častit pićem i jebeno se zahvalit na tome ša radimo. Jer u hrvatskoj glazbi malošto vrijedi kurca, i čim nešto vrijedi neki kurac, svaki kurac ima svoje kurčevo mišljenje o tome. Pušite kurac. Ko da mi mali milijun puta za svaku pjesmu ne kažemo da je sranje, prije nego ju životinjski ne izjebemo dok ne postane barem dobra. Ne brini, imamo samokritike na tone, a imamo i ljude oko sebe čijem mišljenju vjerujemo.

Nivo 6: Finalni obračun

Bože mili ša sam sve doživio nakon koncerta, a čitao sam nečiji komentar da smo se jebeno zabavljali s makarankama. Ne znam otkud te informacije, evo na ša sam ja tratio vrijeme, nije bilo makaranki, a drugi su slušali Hendrixa u kombiju na putu za Split. Reko pun mi je kurac svega, prepijani smo svi da vozimo nazad, Predsjednik se jedva miče, koji kurac, dogovorili smo se plaćen koncert + put, smještaj, hrana i piće, mora nam dat te ključeve, idem u finalni obračun sa Ženicom.

Ne mogu ju nać nigdje, njeni podanici ne znaju di je, i zovem ju i kaže, „U ŠPLJAŠTI SAM!“ Reko koji kurac, kakva špljašta, ne čujem uopće ša govori od glasne muzike. I dok je meni došlo do mozga da ona govori da je u „bašti“, reko kakva jebena bašta, ovo je dvorište, nemate 2 biljke tu, kakva je to bašta. I ništa prešetavam opet po tom dvorištu, tražim ju, već je prošlo 4, praznije je iako ima još dosta ljudi, nijedna žena da priča samnom, niko da mi kupi rakiju, samo prolazim kraj tipova koji su me znojili, i napokon ugledam ju. Sjedi na svom kraljevskom stolcu u svojoj betonskoj bašti. Krenem prema njoj, i počnu svirat trube TU DU DU finalni okršaj, Morriconne orkestracija. Hodam vrlo polako prema njoj, ali odlučno, gledam ju u oči. Sjednem nasuprot nje, osmjehnem joj se, i uljudno pitam da mi da ključeve nazad da mogu otić spavat. Ne trza. Vidim tvrd je orah, gorak orah.

Apeliram na zdrav razum, „Slušaj, mi smo učinili sve što smo se obvezali učinit, održali smo ti jeben koncert s obzirom na uvjete. Učini i ti što si se obvezala, i daj nam ključeve da možemo ić spavat.“ Nešto je mirnija nego ranije, ali i dalje je čvrsta u svojoj odluci. Apeliram na sve živo, da nas ne tjera da se sad vozimo pijani do Splita po onoj krivudavoj cesti uz litice, da će bit kriva ako poginemo, da nam ne može uskratit jebeni krov nad glavom, jebeni krov nad glavom! Ništa ne djeluje. Kad sam spomenuo da su ljudi došli na koncert, podsmjehnula se i rekla kako bi ionako došli. Da dobro, jasno mi je da je ovo jedino mjesto u Makarskoj koje ne pušta cajke, i da ljudi dolaze, ali na facebook eventu dolazak je potvrdilo 350 ljudi, i bome ih nije bilo puno više na licu mjesta. Neki od njih su valjda i došli na koncert zaboga, među njima i svi oni koji su se tiskali ko sardine u klubu, i svi koji su pjevali s nama refrene i skakali. I hvala im svima ša su došli slušat naše pjesme, nemojte mislit da imam išta protiv Makarske jer me je neka Ženica zajebala za smještaj, i jer me je par debila jebalo u mozak. Debila bude na svakom koncertu u svakom gradu, to je naša tužna realnost. Ali bitno je da je bilo jebeno za vrijeme koncerta i da smo osjetili ljubav.

Pa joj odgovorim, jel normalno da nas zajebava za pare, kad smo prepolovili svoju uobičajenu cijenu samo zato jer smo znali da joj je klub malen i da neće naplaćivat karte, i Makarska nam je blizu pa nas je bolio kurac da dođemo tu zapijemo se i repamo malo, kad već repamo za sitniš, može platit jebeni put bez da sere. Ali ništa. Nedokaziva je. Ne da nam da spavamo, navodno sa druge strane zida u smještaju, neki muž, žena i dijete se dižu u 6 ujutro. Alo, ko za najavljeni i uvjetovani smještaj od 6-8 ljudi, za bend nakon koncerta, nađe mjesto di se neki muž, žena i dijete bude u 6 ujutro i ne smijemo im smetat. Koji kurac?

Ostali smo samo Predsjednik, koji se jedva miče i mrmlja o zagorčavanju života, Rađa i ja, koji samo želimo otić spavat i ona nam ne da ključeve. Pa di to ima? I onda zadnji i najbolji izgovor, ne da ključeve jer smo se drogirali u bašti. „Alo da sam se jebeno bo u venu u tvojoj špljašti, to ti nije razlog da mi uzmeš smještaj koji si se obvezala dat. To zoveš organizacijom? Mi smo svoje ispunili najbolje ša smo mogli, ti svoje nisi. Najjasnije rečeno. Da sam te tražio dop, trebala si riješit kao organizator, a ne kukat tu.“ Tu oko zadnjeg argumenta se baš i nismo našli, pa sam se digao i otišo svojim putem.

Nivo 7: Kraj linije

Ne da mi se više pisat pa ću ovo ovako preko kurca zatvorit. Lijepo je ša smo Rađa i ja preživjeli povratak. Lijepo je i ša je Predsjednik preživio, koji je krenuo iza nas, i onda se zagubio. Kaže da se ne sjeća uopće kako je došo do Splita, nego je samo pratio bijelu crtu i stigo nekako. Ženice znam da čitaš ovo, kako te nije sram, umalo da si nam ubila Predsjednika.

Znam da nećemo imat prilike nastupat opet u Mirakulu, al boli nas kurac jer smo previše sranja prošli sa Ženicom za takav sitniš. Žao mi je samo zbog svih ljudi koji su zbilja došli na koncert da čuju pjesme, i koji bi došli opet. Očito nas nećete vidjet tako brzo u Makarskoj, al nema veze, navratite do Splita. Možda se vratimo za 2 godine, kad ove djevojke koje su bile na koncertu postanu punoljetne, to bi imalo smisla, jer je bilo puno ljepote ovaj petak u Mirakulu.

Naposljetku, svi bendovi koji želite tamo svirat, ne želim vam reć da otkažete, samo budite na oprezu tamo, i pazite da ne budete tolki pijani debili ko mi, jer će se možda neki muž, žena i dijete morat dizat u 6 ujutro, a to definitivno nisu uvjeti na koje mi računamo prije i poslije nekog koncerta. Mi se samo želimo zapit, sjebat, odrepat, uzet keš, družit se s nekim dobrim ljudima ako se nađu, a često se nađu, i to je to. Jebeno je držat koncerte i putovat, jer to je jedan takav komprimirani život koji nemoš opisat. Na tim putovanjima nam se dogodi više dobrih i loših sranja, kakvih nam se ne dogodi cijeli mjesec u Splitu, i to je jebeno. Volim to, i zato zovi pijane debile u svoj grad. Za kraj, evo i snimke s koncerta.