Vukojebina

0

dan polako umire iskašljavajući kapljice crvene svijetlosti po preriji, natapajući trošne, izrovane daske onih par nastambi šta se guše u grotlu ove prašnjave vukojebine. duhovi bizona kruže sporim korakom uokolo. tumarajući, s noge na nogu, pognutih glava. ljudi u sivim jednoličnim odijelima šetaju oko nekog sivog postrojenja, vjerojatno tvornice za izrabljivanje pitaj-boga-čega/koga. s ove daljine sve to izgleda kao srebrni mehanički mravinjak.

budući da je kamenolom na istoku već utonuo u mrak, Bezimeni je poput kojota skakutao sa stijene na stijenu napuštajući svoje privremeno skrovište. s batkom (neke šarene ptice na koju je naišao jučer u močvarnom području) u jednoj ruci i čuturom u drugoj gledao je dole na dolinu koja je spavala snom pravednika, rijeku koja je večeras izgledala tako ljubičasto i ona dva mjeseca na nebu koji su bili nešto narogušeniji nego prijašnjih dana. fotografija odraza te slike na tamnim staklima njegovih cvika svakako bi mu priuštila naslovnicu bilo kojeg popularnog urbanog magazina da takvo što uopće postoji i da mu ona skupina korumpiranih lokal patriotskih kretena šta se nazivaju novom policijom ne želi slomit leđa.

gledajući duboko u dolinu Bezimeni je bio spreman zakleti se da se trbuh doline svako malo uzdiže i spušta u pravilnim, dugim, smirujućim razmacima. crne očale koje su mu vjerojatno bile trajno pričvršćene za facu (nešto mu je bilo sjebano s očima) osim što su kao salivene pristajale njegovoj anatomiji savršeno su funkcionirale te su ujedno bile i jedina stvar koja ga nikad nije iznevjerila. nizak rastom i mršav, onako tamne siluete, lako se utopio u mraku iz kojeg je par trenutaka ranije i izronio. Bezimeni je bio sitna riba.