Vrh ovo kujo
Kad me niko drugi ovdje ne može nadmašit, a nije da to iko od dječaka uopće želi učinit, moram sve sam. Znači mislio sam da neću uspjet nadmašit ono otvorim-oči-nalazim-se-stojeći-na-drugom-katu-u- nekom-stubištu-neke-zgrade-u-kojoj-nikad-nisam- bio-sa-zlom-nogom-u-ruci sranje, ali eto, očito je i to moguće na nekom budim-se-u-busu-vozač-me- istjera-izađem-i-nađem-se-u-krivom-jebenom-gradu sranju.
Tako nešto se u stanju dogodit samo na pravičnom benganju. Na benganju koje je okrunilo ovoljetna benganja kao definitivno najsjebanije. Benganje koje je inspiriralo dobar dio Vojkove “Johnny 6” kolumne. Brte jedino ša nije istina tamo je onaj dio s tim da je Armand Van Helden puštao glazbu. O ogromnom rozom štakoru je bolje ne reći više niti riječi.
Otvaram oči i čujem vozača kako se dere: “EJ MOMČE IZLAZI VAN!” Čim sam koraknuo van, bus je odjurio, a ja se našao usred ničega pod vrelim jutarnjim suncem na nekom Hitchcockovoskom sranju. Gledao sam oko sebe, a oko mene nije bilo ništa osim malenih kućica. S jedne strane je bilo more, a Split, ni grad, niti ikakvu višu zgradu nisam mogao nigdje pronaći. Nije mi palo na pamet pogledat na sat, pa zbilja ne znam kolko je bilo sati, ali sjećam se da sam se počeo smijati sam sebi. Mislim, u takvoj situaciji, ša ti drugo preostaje?
Teturao sam neko vrijeme prolazeći kroz male uličice, dvorišta, kućice, tražeći Split. Sjećam se spuštanja niz malu padinu, zemlja, kamenje, a Splita nigdje nema. No nisam gubio svoje duhove! Cijelo vrijeme s osmjehom na licu, znao sam da ako dođem do mora i onda krenem u nekom smjeru, do Splita ću morat doći prije ili poslije.
Tako teturam ni sam više ne znam kolko i onda odjednom ispadnem na ulicu i na toj ulici se nalazila udubina, a na jednom kraju te udubine je stajala jedna izrazito ružna mala debela žena. Da sam ikad u životu koraknuo trijezan na to mjesto, iskreno, ne bi mi nikad palo na pamet da je to autobusno stajalište. Nisam vidio nikakvih oznaka za to. Ali tu je stajala ta ružna mala debela žena i sve se najednom učinilo savršeno logičnim. Ona čeka autobus rekoh sebi, jer drugo ne može biti. Šta uostalom drugo i rade male ružne debele žene?
Doduše nisam ni ja bio prva premija, i zasigurno je i ta ružna mala žena pomislila da zašto joj se približava ovaj izrazito ružan dječak sa ogrebotinama po licu i rukama, i velikom jebenom masnicom na dupetu, potrganih bokserica, prljavih hlača, bijelih tenisica koje više nisu bile bijele nego roze i majice koja je nekad bila bijela, a sad je imala crvene točke na sebi. Ne bih se ni najmanje začudio tome. No eto nisam ni bio svjestan toga svega do puno kasnije.
Priđem joj u najboljoj namjeri da ju pitam: “Ide li to do Splita?” Tako nešto sam i uspio reći, al ostao sam iznenađen kolko je bilo teško prevaliti tu rečenicu preko jezika. Kažem to nekako i ostanem stajat potpuno zbunjen. Kako to pričam? Jedva sam govorio. Baš sam se naprezao da to kažem, svaku riječ. Ko dijete kad uči čitati. Vjerojatno sam djelovao malo retardirano u tom trenutku. Zadnji put kad mi se dogodilo tako nešto da sam znao otprilike ša želim reći, ali nisam se mogao sjetit riječi i sve je izlazilo van iz mene ko mmggghhhhhh, eeeeggghhhhhh, to je bilo kad sam se predozirao svojim tabletama protiv migrene. No nastranu to. Bla bla, da učinim dugu priču kratkom. Bus je zbilja išo do Splita i tako sam eventualno i stigo tamo. Dječaci su me pitali pa di sam to bio? No teško je objasnit da nema smisla pričat s debelom malom izrazito ružnom ženom, ako izgledaš retardirano dok to radiš, i onda da ju još pitaš da di si. Nema to baš smisla.
Očito je da je benganje prije svega ovoga bilo epohalno, no kako se većine toga ne sjećam, mogu ispričat samo par kratkih slika + ono ša mi je rečeno. Pijemo uz more sa Marčelom i Nelom. Pijem bijelo vino. Dolaze ljudi iz Leut Magnetika, pijemo s njima. Dolazi Saša iz TBF-a ravno s putovanja i pije s nama. Pijem votku. Trčim okolo i padam. Trčim okolo, razbijam bocu vina Leutima i Saši. Saša toči ostatak vina iz boce kojoj nedostaje grlo i još toga. Nađemo se u podrumu nekog kluba. Ivo igra biljar sa Sašom i nekom djevojkom. Proglašavam svima da me ta kuja želi jer ne skida oči s mene. Uzimam njeno crno vino. Prolijevam ga. Već sam zaljubljen u tu djevojku. Neko mi daje pelin. Ona me mrzi. Pijem vino nekom no homo liku. Gazda nas tjera van, a ja želim igrat biljar. Uvjeravam ga da sam već stavio žeton unutra ko da bi itko takvoj budali prodao žeton za biljar.
Izletimo van. Trčim okolo, guram ljude, pa opet padam. Ivo po 10. put govori svima da je sve u redu, da sam ja idiot i da se ne moraju ljutit. Saša i ja se guramo i mlatimo, padam na pod i ne dižem se neko vrijeme. Vozimo se do druge privatne zabave u stanu nekog lika kojeg ne znamo. Saša vozi extremno brzo. Gura svoj stari Renault do granice. Vojko i ja ispadnemo iz auta i padnemo nasred ceste. Vujo misli da je slomio kuk. Stan tog momka izgleda više kao disko nego ko stan. DJ pult, prejako ozvučenje, ljudi cupkaju, proklet bio ako nije bila i neka disko kugla tamo. Basist Leut Magnetika freestyla na neku pošandrcalu elektroniku. Isto radi i Saša, ko i sjebani Vojko. Svi to rade na mikrofon iz kojeg izvire neonsko plavo svijetlo. Mrak.
Uopće se ne sjećam kako je izgledala ona djevojka koja me mrzila.
Možda i bolje tako.