umag, marketing

iz nekog razloga nije bilo svijetla u wc-u. stojim u mraku pred ogledalom, krvarim iz nosa i vodim relativno ugodan razgovor s likom koji ima dredove. ili to zbog mraka umišljam, da on ima dredove. govori mi sve one uobičajene savjete koje ljudi govore kad vide da nekom ide krv iz nosa.

pokušavam se sjetit trenutka kad je krv krenula.
jel počela bez razloga, kao što često zna?
jel uzrok bio slučajni udarac kartonskom siluetom sofie vergare s kojom je plesala ona tužna verzija tim-a iz britanskog office-a?
jesam li si spljoštio nos o njegova leđa kad sam pokušavao tog čovjeka, tu ljudsku osobu, podignuti u zrak jednom rukom dok u drugoj držim plastičnu čašu pive?
i zašto je bio toliko ljubomoran što plešem s njim i njegovom kolegicom koja je i tako već zauzeta (za momka ima potpuno šezdeset i treću osobu)?
anyway siguran sam da nju nisam nijednom poljubio u obraz, okej, nisam siguran, al’ njegov sam obraz sigurno poljubio u više navrata.
jel mu zasmetalo šta sam mu na uho govorio da je on jim iz američkog office-a i da ništa ne brine jer može imat curu koju god hoće? mislim jasno je da sam mu to govorio samo zato da ga oraspoložim, lik je definitivno tim iz britanskog office-a.
nije to ni lako, bit druželjubiv i zabavit se na takvom događanju.
krv je nezainteresirano nastavljala liti iz nosa, kao da nema veze samnom. prvo sam pomislio da postoji mogućnost da iskrvarim na smrt, tu u mraku wc-a, a zatim sam pomislio na nešto još gore…
šta ako moja krv, moja vlastita krv, pokušava pobjeć od mene?

još jednom se osnovno brazaletes negro pravilo potvrdilo u praksi:
CRNA MISAO NIKAD NE DOLAZI SAMA.