RIJEKA

rijeka je nadnaravno strma.
vjerojatno nitko u tom gradu nema ravne tabane.
izađeš iz kuće na takvu kosinu da babe zimi vjerojatno padaju ko čunjevi.
ako se radi o čitavoj grupi baba, vjerojatno padaju kao domino.
vjerojatno moraju nosit kopačke ili gojzerice.
vjerojatno gojzerice sa šiljcima.
moraju imat neki način prijanjanja za podlogu, jebemu.
od samog ulaska u rijeku svi su se odnosili prema nama s poštovanjem, kao da nismo debili, klauni ili igračke. to je bilo ugodno.
mance nas je fino dočekao i odma odveo na radio gdje nas je krasna radio teta još krasnije ugostila.
prvi koncert dječaka rasprodan u pretprodaji prošao je optimalno.
našem najdražem gitaristi su isprolivali pedale pivom, zondo je izgubio prsten tokom jednog od bacanja sa bine u publiku, al’ sve ostalo je bilo ugodom ispunjujuće iskustvo. ko da plivaš u šlagu i onda dotakneš rukom nešto čudno i bojiš se da će sve nestat al’ kad otvoriš oči vidiš da si ustvari samo nabasao na jagodu u tom šlagu i na njoj stoji kelis koja kaže – ne brini, sve je u redu – nakon čega izvadi onaj kinder bueno šta joj je stajao uglavljen među sisama i uruči ti ga s riječima – sad možeš nastavit štafetu.
dijelom zbog mononukleoze, dijelom zbog veličine bine i sudara sa zondom te shvaćanja da vrlo lako mogu dobit mikrofon u nos (a to nebi bilo slatko s obzirom da imam slabe kapilare, krv zna ić sama od sebe, a kamoli ako dobijem po nosini) pokušavao sam bit što dalje od zonija. taj mamojebač je nepredvidiv.
na one 3 pjesme gdje me nema sam iz bekstejdža s 4wheelom gledao koncert i morao se suzdržavat da ne zaplačem. shvatio sam da u tom trenutku nemamo pravo bit nesretni. pozicija u koju smo sebe uspjeli dovest je pozicija u kojoj doživljavamo ljubav, prihvaćanje i naklonost potpunih stranaca.
naši koncerti su definitivno jedan čudan i jako lijep eksces.
ostatak koncerta morao sam govorit sebi kako je sve loše jer bi mi se u protivnom počelo stiskat grlo kad bi trebao repat.