putujem i ne mislim
Hodam tako danas, vraćam se mrtav umoran sa snimanja spota (KHM KHM hehe), gledam svoja posla, kad ono, s druge strane ceste hodaju neki ljudi i neko mi vikne “DJEČACI!”. Na to sam ja uspio samo izbacit neki traljavi heee uzvik koji je jel označavao moje zadovoljstvo da neko pokazuje tu ljubav za Dječake (no homo). Ša da ti kažem, slijep sam pa nisam vidio ko je to viknuo s druge strane ceste, jer nisam mogao raspoznat lice, al mislim da ga ne poznajem. Eto, baš me je to razveselilo.
Ne, al za sizo, zbilja je lijepo dobivat tu ljubav za neš ša radiš. Nažalost, jedno nejde bez drugog pa ćeš dobit jednako toliko mržnje od eegračomrzitelja. Zašto? to bi neki vrstan sociolog i još jedan vrstan psiholog možda mogli i objasnit, al ja nisam nijedno pa neću. Ovdje sada ću samo napisat u kojoj sam fazi ja trenutačno ša se tiče odnosa prema glazbi i svim tim sranjima.
Trenutačno shvaćam ovo sranje koje radimo čisto kao ono neš malo ša mene puno veseli. Znaš, shvaćam sve te malce koji ulaze u ovo sranje i žele ljudima okolo reć da su loši il neš i traže sukobe čisto da bi ustanovili neko svoje mjesto na ovoj tupavoj demo sceni. Znam, jer i ja sam bio tamo. To je pozicija u kojoj mladi momci misle da ako ne objave javno da je neki tamo Woo loš i da se prodao i slična sranja, da će propast hip hop. I dok rade te svoje diss pjesme boreći se protiv nevidljivih vjetrenjača, potajno se nadaju da će i taj veliki Woo vidjeti to i uvažiti i time potvrditi njihovo postojanje na ovom planetu, dok zapravo, jedino ša mogu dobiti od njega je plesku.
Dječacima ne trebaju takva sranja. Ne zanima me jel netko loš il nije. Pokušavam se ne zamarat više glazbom koju ne osjećam (mada sam nedavno ipak popizdio kad sam čuo u dućanu nekakvu hip hop obradu zeke i potočića), nemam potrebu (ko neki mladići) doć nekome i reć mu da je loš. U zadnje vrijeme kategoriziram glazbu u samo dvije kategorije, ili ju osjećam, ili ne. Više od toga zbilja nije potrebno. Dječacima ne trebaju betlovi. Ne trebamo se dokazivat tim sranjem. Osjećam nekako da smo već stvorili neke male temelje, stvorili smo svoju nišu među svim tim ljudima. Postoje neki ljudi koji će reć da poštuju ono ša radimo i to mi je drago. Ne trebam reć nekome da je loš da bi sam sebi dokazao da nisam loš (nastranu betl textovi koji su poezija za sebe). Kvragu, želim samo funkcionirat u toj svojoj maloj niši i komunicirat s ljudima.
Ima puno previše glazbe koju ne osjećam da bi se zamarao njome. Dobri emceei prepoznaju dobre emceeje, pa ša misliš zaš smo dole sa Sinestetom? Znam da sam postavio jednu šaljivu kolumnu na račun Bayala, znam da se priča da sam bocnuo istoga na onom sranju koje smo snimili za Bronsonov mixtejp. No stvar je u tome, nisam to napravio govedine radi, nisam to napravio kao diss čovjeku. Napravio sma to samo zato jer čovjek sere po meni već godinama, pa sam rekao, hajde da i ja njega bocnem malo. Time sam samo priznao njegovo postojanje na poziciji jednog od mojih najvećih mrzitelja. I to je to. To sam učinio i nemam više nikakvu potrebu gubit još vremena na to.
Jer mislim, većina ljudi ipak nije u svom životu primila toliko mržnje i prijetnji nasiljem koliko sam ja primio u ovih 5 i neš godina otkad samo dajem za ovu scenu. Sve to me diralo na početku, ali ima već par godina otkad sam totalno otupio na to. Ne osjećam ništa tu više. Jedino ša mogu nać u mrziteljskim riječima je komični element, i da priznam, dobar dio toga me zbilja zna nasmijat. Pogotovo kad se ljudi koji te ni ne poznaju, toliko potrude saznat sranja i nekih glasina iz treće ruke o tebi da se s njima ne može usporediti ni obožavatelj. Jebote, kako je Nebu rekao jučer “tip napiše diss text, tolko sranja unutra je iskopao i izmislio, pari da smo cimeri…”
Davno sam bio odlučio da neću odgovarat nikome osim ako me ne spomene u pjesmi, a neću ni to ako nemam nikakvog poštovanja prema njemu i njegovom radu. Jer iskreno, zaš bi imao govedinu s nekim koga ne poštujem? Na kojoj mi razini to uopće može imponirat? Da imam govedinu s nekim ko nema bar prilično dobar album ispod svog pojasa? Kao u dobrim filmovima, svaki dobar negativac i pozitivac, oni su jedan protiv drugoga, ali oni se poštuju jer imaju ravnopravne vještine, jer da se ne poštuju sve bi bilo uzaludno. Zato ša mi to uopće može bit zanimljivo u tome da se objašnjavam s nekim klincima jesu li Dječaci dobri il nisu? Sine, pa jebote, boli me kurac.
Tako da, znam da pošto smo mi stvorili te male temelje i pošto imamo mali krug poštovatelja naše glazbe, da nekome imponira doć do nekog svog mjesta na mapi preko nas. Al sine, provjeri ovo, to se neće dogodit. Neće se dogodit jer ja dajem jeb za biloša ša neko kaže il napiše protiv nas. Jebote, čak i Nebu, dječak koji je pisanje betl rima pretvorio u umjetnost na ovim prostorima, koji može satrat sve malce u betlu, čak je i njemu dopizdilo to besmisleno betl sranje, jer nije izazov s krivim ljudima.
Smješno mi je uopće da neko nas vidi kao prijetnju sebi. Mi koji radimo svoju glazbu bez ikakvih pretenzija. Ne gazimo nikoga, ne guramo se za ugovor. Samo želimo završiti svoje faxove i u međuvremenu uljepšati to razdoblje stvaranjem glazbe jer to volimo, a po mogućnosti, uljepšati i nekim drugim ljudima njihova teška razdoblja svojom glazbom, kao ša je i puno ljudi uljepšalo moj život svojom glazbom. Završit ću ovo samo s citatom jednog refrena koji mi je danas cijeli dan bio u glavi dok smo snimali.
“Putujem
i ne mislim na tebe
Putujem
i ne mislim”
– Yammat