prvi put 2
nekidan sam bio prvi put na grobu od mačka. bivšeg mačka. nema ga već više od godinu dana al’ sam bio prezatvoren u nekim svojim misaonim krugovima (za)bluda i samozavaravanja da mi nije palo na pamet da možda postoji mjesto na kojem njegovo tijelo jedu crvi. valjda sam mislia da veterinari koji uspavljuju životinje kasnije obuku neke zlatne haljine i vlastoručno prebacuju posmrtne ostatke u dematerijalizirani mačji raj, gdje mačke leže, jedu i spavaju i nema mačjih dlaka po podu jer svaka dlaka kad otpadne također ide u svoj raj, raj za mačje dlake. gdje mačje dlake, ovaj, leže. šta bi mačje dlake radile?
mislim možda je to prirodno, da se ove naše ljušture nakon smrti vraćaju u zemlju, uostalom dio smo ove planete, valjda imamo pravo na to. samo, gdje ćemo svi stat? oće li u budućnosti gradit nebodere u kojima će slagat u vis posmrtne ostatke toliko bitnih ljudskih tijela? ne znam i mislim da me nije ni briga. ustvari, stvarno me nije briga što će bit s mojim truplom, zapravo spreman sam za određenu sumu, određenu lijepu svoticu, potpisat ugovor s nekim tajkunom nekrofilom ili čitavom skupinom tajkuna nekrofila. pa to uopće nebi bilo loše. daj mi pare sad, daj pare i začepi, a nakon smrti radi šta hoćeš. to je dosta dobar deal ako se mene pita. s druge strane, možda se mene nebi trebalo pitat ništa, možda nisam sposoban ni da odlučujem u vlastito ime. ne
znam. bogate nekrofilke, javite se, moj broj je taj i taj.
Malary
06.09.2013 (21:23)
da!
Imam potrebu napisati nekoliko stvari, a budući da me ova stranica ne sprječava u tome, mislim da ću upravo to i učiniti. Mislim da je ta stvar s ”posmrtnim ostatcima” prenapuhana. Mrzim kad mi se pojave dvolične budale, koje su se (u ovom slučaju s mojim didom) pozdravile 3 puta u životu i onda 2 nedjelje nakon njegove smrti odu brat paprike pa nemaju o čemu pričati pa razgovaraju o mojm nenošenju crnine. Ili kad baba prestane pričat sa mnom zato što nisam 3 mjeseca otišla na njegov grob. U čemu je razlika između mog razmišljanja o njemu u mojoj sobi, za vrijeme nekog ispita ili pak ispred crnog mramora na groblju na kojem nema ni jednog jedinog čempresa? I što uopće znači to plastično cvijeće na groblju. Ružno je! Ali sramota je vidjeti grob na kojem nema ničega, to bi značilo da nitko od rodbine nije bio tamo barem mjesec dana, a što će reč neki seljak ako slučajno ode na groblje čupat travu oko groba svog ćaće i vidi da na našem grobu nema ničega. Radije ću zavaravati sebe, ako to znači da će ostatak sela misliti dobro o meni. Ne odlazim na grob iz neke potrebe, nego s ciljem da drugi vide da idem. Ne! Spalite me i puste te na miru. Dosta mi je što za života imaju potrebu brinuti o meni, želim svoj mir, bar kad umrem, ne želim da to bude još jedna soba koju će morati čistit.
Moje mačke isto imaju grob o kojem sam brinula i koji mi je bio bitan. U čemu je razlika između mačke i čovjeka su meni obe pojave mnogo značile. Zar očekuju od mene da poštujem sahrane i druga sranja, da plačem jer inače drugi neće vjerovati da sam tužna. Imam osjećaj da mrtva osoba očekuje od mene više nego živa, ali kako to mogu očekivati kad na mjesto gdje leže moje mačke, možda jedini pravi prijatelji koje sam imala, bacaju stari kupus i grane smokve koja nije rodila ove godine?
I tako ja odem nekad na taj grob, sama da zapalim cigar, gledam zalazak sunca i uživam u tišini. Nije to ni tako loša stvar, jer mramor ostane topao pa me grije i opet ne smiš nikome reč pravi razlog jer bi ispao sebičan i nastran.
Najdraže mi je kad netko umre, onda svi stave na fejs sliku s tom osobom, ili mu pak pišu na zid RIP :(. Jedan je čak napravio korak dalje i sliko sami grob.Čemu? Zbog drugih. Danas se sve radi zbog drugih, tj. da drugi misle da smo mi važni. Pumpamo svoj ego tako što svračamo pažnju ljudi koji nam nisu bitni na sebe. I onda pričamo o tome kako su nam nebitni, a kad umru postat će nam odjednom, na par dana najbitniji i najbolji ljudi koje smo ikad poznavali samo da skrenemo pozornost živi nama-nebitnih-ljudi na sebe.
I od moje smrti napravit će paradu iz istog razloga, a onda otić žderat pršut i pričat kako sam divna osoba bila iako ni najuža obitelj nema neko mišljene o meni. Izgleda da ću sama sastavljat govor koji će se čitati na sahrani, do koje, kao takve, ne želim da dođe.
K vragu, uvijek se izgubim u svojim strujama, ispričavam se, neću više