prvi put

jučer sam prvi put pisao pismo prijatelju koji je u zatvoru. kad si tip osobe koja ima tendenciju da previše razmišlja o stvarima i obrće ih iz svih mogućih kutova onda i one najprirodnije, najlakše stvari mogu postat gotovo neizvršive, a kamoli ovakvo što. ja ustvari nisam nikad poslao pravo pismo u životu. nećemo brojat pisma koja sam pisao ocu dok sam bio dijete, a on pomorac, jer to je bila poprilično nesvjesna radnja, majka bi pisala pismo pa bi rekla i nama da napišemo nešto, pa bi mi ko zna šta tu naškrabali, dječje i iskreno. nećemo brojat ni ono jedno pismo što sam ga poslao bivšoj curi u zagreb jer je pisano retardiranim jezikom, vjerojatno se sastojalo više od crteža nego od riječi, više se ni ne sjećam, prošao je jedan cijeli život života od tad.
uglavnom, bio mi je nemalen problem zauzet bilo kakvu poziciju, ako napišem da je meni, koji sam vani, sranje djelovat će nezahvalno i kretenski. osoba kojoj pišem je ipak u nepobitnom, bukvalnom i fizički opipljivom sranjulencetu. ako napišem da mi je super vani, možda mu samo otežam odsjedanje u tom ekskluzivnom boravištu, a pravo da kažem ni sam ne znam gdje je tu istina. u jednom danu prođem čitavu amplitudu; i blato zemljine kore i oblačiće ovcolike. filozofiranje o subjektivnom doživljaju vremena također ne pomaže. ne pomaže ni činjenica da se sva pisma koja pristižu u to odmaralište čitaju i provjeravaju.
međutim, pismo je moralo biti napisano i u tom sam naumu naposljetku ipak uspio. bit će zanimljivo vidjet oću li u razdoblju dok on ne izađe iz zatvora uspit napravit išta na iti koji način značajno. koji je ovo mjesec, kraj prvog mjeseca 2013.