PORINUĆE 2012.

na putovanje do porina i nazad krenuo sam s mikijem i zondom, dinamičnim duom iz kreativne agencije x!x! koja stoji iza svih dosadašnjih spotova dječaka. zbog izvjesne membrane slabe poroznosti koja se nalazi između zonda i mene, a vrlo vjerojatno između zonda i ostatka svijeta, nisam znao ništa osim da me miki kupi u 10 uri ujutro i da krećemo. ono što slijedi su pojedini aspekti putovanja kojih se još uvijek sjećam, obrisi u magli tog dvodnevnog bauljanja.

sjećam se da mi je par sati prije puta puknuo vanjski dio određenog kutnjaka što je izazivalo izrazito šugav osjećaj kod svakog ispijanja malo hladnije tekućine. šugav osjećaj koji se munjoliko širio cijelom desnom stranom moje fačice.

sjećam se pokušaja spavanja na stražnjem sjedalu, na koje sam dospio jer je zondo morao bit naš dj tokom vožnje. on je to nazivao ”preuzimanjem kontrole”.

nije lako zaspat kad zrakom lete rečenice poput one mikijeve – napaljuje me visoka šuma. miki je trenutno u fazi traženja financijski pristupačne drvene kolibe i takve rečenice su valjda normalne za ljude u toj fazi.

zbog zuba sam bio prisiljen gurati ruke u hladnjak na odmorištu uz autocestu nebi li opipao mekoću sendviča. to je bilo moje prvo opipavanje sendviča na javnom mjestu. konobaru nije smetalo, upravo je preko mobitela podnosio vremenski izvještaj svojoj boljoj polovici. činio je to intonacijom koja je dala naslutiti da je njegova bolja polovica također muškarac. pogrešno sam prihvatio mikijev savjet da ne kupujem sendvič jer smo ubrzo u rijeci a tamo će valjda bit kakve hrane za uzvanike porina.

sjećam se gladi i nenaspavanosti. sjećam se dolaska u hotel u koji su nam rekli da dođemo. sjećam se da to nije bio hotel koji nama treba, naš hotel je bio u opatiji. tu nije ni press centar, press centar je u nekoj obližnjoj zgradi. sjećam se pustinje koja se otvorila oko nas, sunca koje je peklo i pasije koju smo prošli da uzmemo vip akreditaciju za porin i nađemo put do našeg hotela. posebno zabavan bio je GPS na mikijevom pametnom mobitelu koji kasni određen broj sekundi. dovoljan broj sekundi da čovjek krivo skrene. dovoljan broj sekundi da čovjek krivo skrene na svakom skretanju.

sjećam se da su slijepci s porina stavili našu kategoriju u predprijenos i da smo zakasnili na zajednički bus koji prevozi goste iz opatije do dvorane u rijeci. sjećam se upadanja u polupraznu dvoranu, sjedanja na tuđe mjesto i ravnodušnih, umornih lica u publici. nikoga nije briga za predprijenos. jedino je ivan dečak izgledao kao da se zabavlja. imao je osmjeh djeteta u tvornici čokolade. naravno, nismo dobili porina. za nešto takvo morat ćemo izdat album u godini u kojoj tbf ne izda album.

na izlasku iz dvorane pridržao sam vrata nini badrić koja je prošla u pratnji od par osoba. izgledala je kao kraljica. kraljica britanskih buldoga, tojest.

glavni dio ceremonije smo gledali iz hotelske sobe mješajući jeftini whiskey iz trgovačkog lanca s još jeftinijim energetskim pićima i najjeftinijim smokijem, onim velikim brzo otapajućim smokijem, smokijem iz rata. sjećam se da je dostava leda u sobu koštala 20 kuna i i da samo se pitali ako sami odemo po led oće li oni nama platit 20 kuna. sjećam se da nisam nikako mogao odgonetnuti bi li ljudi uopće znali da majke još uvijek postoje da nije bilo pjesme teške boje?

iste te večeri, samo par stoljeća kasnije, u nekoj drugoj hotelskoj sobi, sa kolegama i rivalima iz iste kategorije, nadasve krasnim ljudima, general woo-om i tbf-om, osjećao sam se ugodno laprdajući svakakve baljezgarije. screwball, reinkarnacija, masoni… rekli su mi da smo trebali ostat davat intervjue i izjave nakon predprijenosa, al’ ništa od toga mi nismo doživjeli.

još par stoljeća kasnije, nalazio sam se pred nekakvim noćnim klubom punim jersey shore generacije. osjećao sam se neugodno čekajući da dinamični duo završi svoj pohod.

za doručkom mnoge žene su izgledale kao da upravo snimaju reklame za margarin. neke od njih su vjerojatno već i snimale reklame za margarin.

na povratku je mikijev GPS još jednom dokazao svoju duhovitost, odvevši nas prvo do karlovca a tek potom u split. sjećam se straha i prijezira.