opet zagreb
Ček, kako da ti najavim ovu kolumnu najbolje. Bio sam u Zagrebu, pio sam, Mirko Ilić mi se potpiso na ruku, radio sam sranja. Ako ne znaš ko je jebeni Mirko Ilić, projebenoguglaj to.
Prije svega, moram reć ovo. Smanjujem ovo sranje s alkoholom, dogodile su se neke promjene u mom životu, i ne mogu ih ignorirati. Prvi put nakon ša sam se doselio u Split, prvi put nakon 4 i pol godine prljavog svodničenja, ušao sam u vezu s jednom djevojkom. Neću te puno znojit s ovim, ali moram reć da je situacija posebna i specijalna, jer ona je zbilja nešto drugačije, nešto neiskvareno, nešto na ša još nikad nisam naišao, mada sam se nekad prije nadao da jesam. Stvorio sam tako neke zaštitničke osjećaje i trenutačno mi je glavni prioritet da ju prvenstveno zaštitim sam od sebe. A da bi to učinio, nikako se ne smijem dovest u situaciju da sam tolko pijan da izgubim memoriju dok je ona u blizini, jer znam da ću učinit neko sranje i povrijedit joj osjećaje, a to je ko da zgaziš malog nedužnog mačića autom, ružno je. Aj sad dalje.
U Zagrebu sam bio na otvaranju desetog ZGRAF-a, međunarodne izložbe grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija. Veliki sam fan tih otvaranja izložbi, jer besplatan alkohol je jedna od vrijednosti koju duboko poštujem. Večer prije, otvorili su izložbu Mirka Ilića i gužva je bila prevelika i Pusić, Pupovac, Pukanić, Pađen i druge ispičuture i izjelice su sve pograbili, i popio sam zato samo čašu vina i pojeo jednu Mozart kuglu. To me je zaista potreslo.
Zato sam na večer otvorenja ZGRAF-a čvrsto odlučio odgurnut svakog čije prezime počinje na P i doć do meni pripadajućeg besplatnog alkohola. Bogme i organizatori ZGRAF-a su bili mudri, i odlučili su odjebat hranu, i bacit sve svoje adute i pare na alkohol. Nek mi svi požive malo dulje radi te odluke.
Nalazili smo se u centralnoj prostoriji one zgrade koju svi u Zagrebu zovu džamija. Divan je to prostor, onako sve okruglo, a kupola iznad, pravo moderno religijsko iskustvo. Postavili su neko ozvučenje koje je zvučalo ko govno zbog loše akustike prostorije, al najviše je atmosferu kvario neki DJ sa svojim puštanjem downbeat-lounge- sranje-elektronike.
Pio sam tamo s kolegicom Majom, Dinom koji sudira produkt dizajn, i njegovom djevojkom Marinom koja je došla sa štakom. Objašnjavao sam joj kako mora s nama kasnije u neki klub jer jasno je da sa 2 noge i štakom ima puno veću količinu mogućih kombinacija plesnih pokreta od ljudi koji imaju samo 2 noge. Zatim sam joj htio dokazat da se jedino ja mogu natjecat s njom, ali samo ako se bacim na sve 4, jer ću onda imat više plesnih kombinacija čak i od nje sa štakom. No dj je puštao govno muziku na koju je bilo nemoguće plesat pa ništa od toga.
Vidio sam Mirka Ilića pa sam ga natjerao da mi se potpiše na ruku, samnom je dotrčala i Maja, pa je i nju obilježio. Bilo je zabavno, mahao sam svima s tom rukom ispred lica i vikao im da je djelo Mirka Ilića. Nakon toga sam u očajanju posegnuo za votkom koja je bila zadnje ša je ostalo od alkohola tamo. To je očito bio pogrešan potez.
Digresija mala. Kako mi je bilo dosta zabavno zadnji put kad sam se družio s Pericom kojeg nisam vidio 6 godina, reko što da ne ponovim nešto slično, pa sam se dogovorio da se nađem s Rupom, isto kolegom iz srednjoškolskih dana, s kojim sam 3 i 4 razred čak i klupu djelio. Njega nisam vidio isto nekih 5 godina.
Kad sam već kod toga i Perice, poslao sam bio Burkyu poruku da sam opet u Zagrebu i da ću bit na otvorenju ZGRAF-a pa da riješimo to s osobnom, ali nije mi odgovorio. Pa kako to tako Burky bogamu, zašto?! ZAŠTO BURKY, ZAŠTO?! Već mi je 5 mjesec, istekla je ona stara, i moram radit novu. Pa kako to tako bogati Burky brte BURKY?! Znaš sad da repam. Repamo obojica. BURKY, PA TO JE REPER NA OSOBNOJ!! Zaboga, pa pokaži malo reperske solidarnosti i empatije.
No da se vratim na kolegu bivšeg – Rupu. Ono ša on nije očekivao, jeste da kad dođe, da će me nać kako stojim s Marinom do sebe i govorim joj da odjebe od mene, da je drolja, da ga sisa, i ostali uobičajeni repertoar kad mi se smrači um, dok ona to mirno sluša sa pićem u ruci i smješkom na licu. To je navodno trajalo gotovo sat vremena, a ostali kolege s akademije su zgroženi stajali okolo i govorili da sam debil, neki su me i planirali mlatit, ali ko i obično, ništa od toga. Rupa je pokušao pričat samnom, ali je dobio jedan veseli “sisaj ga droljo”, pa je tako revoltiran otišao. To sve sad djeluje jako ružno, ali imaj na umu da Marina i ja imamo povijest, a i ta povijest je ružna. Osim toga, poslao sam joj i poruku s isprikom idućeg dana kad mi je Maja ispričala ša sam radio, a to se sigurno broji za nešto zar ne?
Situaciju te noći je kako-tako spašavala Maja koja bi se svugdje di smo došli unaprijed ispričala ljudima za sve ša ću izgovoriti. Marina je na kraju htjela da ju pratim negdje kod Lisinskog di je odsjela, jer se ne snalazi po gradu, ali ja sam joj ponudio kontraplan – ona da mene prati do Maksimira, pa ću joj nakon toga dat usmene upute kako da dođe do Lisinskog. To nije prošlo pa sam krenuo sam doma prema Maksimiru. Može se zato reć da sam bio iznenađen kad sam se negdje u 8 ujutro osvjestio i shvatio da se nalazim na Remizi i da je dan. Ušao sam u tramvaj, i odspavao malo do Maksimira i to je to. Naravno, ujutro sam shvatio da sam opet izgubio naočale, valjda je jasno zašto stalno uzimam socijalne. Čiča miča gotova priča. Prestajem pit tolko, ne al sad zbilja zbilja zbilja inače umirem.