kad sam bio mali

kad sam bio mali mislio sam da sam ja u svim ljudima. sjećam se te nejasne izmaglice koja mi je bila u glavi, tog doživljaja da postoji nekakav glas u meni, glas koji sam valjda ja i koji mi govori šta da radim i koji razmišlja za mene. nije mi bilo jasno da li je taj glas i u tuđim glavama odnosno da li taj glas koji drugi ljudi čuju i koji upravlja njima, da li je to isti glas? odakle taj glas dolazi i da li je moguće da je taj glas iz istog izvora, iz jednog izvora kojem je dosadno, kojeg zabavlja bit u različitim tijelima i komunicirat sa različitim utjelovljenjima sebe. naravno, tek sad mi je jasno što sam tada mislio, jer sjećam se, sjedio bi tako na podu i igrao se s kockama drvenim koje su bile poput puzzli samo su sa svake strane imale neku sliku koju treba sastavit, tamo gore u šižgorićevoj, bivšoj paićevoj ulici i onda bi mi ta misao ušla u glavu al’ se ne bih mogao uhvatit za nju, nisam ni poznavao pojmove koji bi mi u tome pomogli, u zadržavanju te misli i onda bi jako brzo osjetio prenapregnutost mozga i došao do samog ruba misli koja bi se prelila u neku drugu misao i nebi se više sjećao o čemu sam razmišljao par trenutaka prije. i sad mi se čini, još uvijek, da sam u svim ljudima samo je nevjerojatno koliko sam se promijenio odrastajući u svakom od nas i koliko sam u nekim slučajevima ružan.