igra ne oprašta

KSET u Zagrebu, meni najdraži klub dok sam još živio tamo i dok je program stvarao Mate. Ako želiš znat zaš Dječaci najvjerojatnije neće u bližoj budućnosti nastupat tamo, iako je bilo izgledno, evo zaš. Naime, rekao sam jednom šefu sekcije i glazbenom savjetniku u KSET-u, u njegovoj sekciji, da puši kurac. Imao je to dolazeći. Ništa strašno zapravo, ali nije bilo niti korisno za Dječake. Štogod. Ova kolumna je posvećena okrutnoj realnosti igre koja ne pušta kad jednom uđeš u nju. Par epizoda o meni koji sam se pokušao udaljit iz igre, da mogu sagledat stvari objektivnije, ali nikako da uspijem u tom naumu.

Sve je zapravo počelo te “puši kurac” večeri. Čudna večer. Prvo vidim bivše članove Rapresije, sada Edip Mamu, kako pjevaju “Linđo” na bini KSET-a u karaoke izvedbi. Zatim to karaoke natjecanje osvoji djevojka s kojom sam prije 5 godina bio u grupi Eter, nakon ša je otpjevala “…Baby One More Time” od Britney. Zatim sretnem legendarnog Reel Phasta (Young Lordz i RPX za sve papke koji ovo čitaju a ne znaju) i vratimo se nazad u dan malo. Čovjek je završio fax prije dvije godine i još uvijek ne može naći posao u struci, a to je profesor povijesti i još nečega, ne sjećam se više. Viš ovu Hrvatsku, kurac si i s faxom.

Kako sam zapravo došao te večeri do ideje da se udaljim iz igre? Pričam Lauren o tome kako sam jebao u mozak neku kuju, i bio sam ravno odvratan prema njoj, čisto zato da je se riješim, jer me je počela iritirat, i Lauren pusti suzu na to. Ne pusti suzu na nekom puštanju-suze-od-smijeha sranju, nego ono drugo. Srala mi je da sam se promjenio totalno, da sma prije tako prekrasno tretirao svoje djevojke. Čak joj je bilo žao kuje. Nije mi baš bilo jasno u tom trenutku kako je to moguće, no kasnije te večeri uzeo sam si vremena da razmislim.

Zbilja. U svom tom trudu da postanem gad, ša mi nije urođeno, i u svom tom trudu da zlom svijetu i okolini vraćam zlom čisto zabave radi, zbilja sam u procesu uspio postati prilično zao. Jest, bilo je pun kurac zabavnih trenutaka, a nekad se i debelo isplatilo. No u tom trenutku, odlučio sam da bi bilo dosta neko vrijeme. Odlučio sam krenuti još dužim i trnovitijim putem vraćanja nazad na svijetlu stranu. Čisto u nadi da ću možda jednom ponovno iskusiti onu nevinost prvih ljubavi, nevinih pogleda, sramežljivosti i sličnih sranja, da ne serem previše.

Cijela razlika između nove i stare filozofije se može sažeti u ovome. Zadnjih godina bi mi žene bile kuje dok se ne dokaže obratno. Sada su mi žene djevojke, dok se ne dokaže da su kuje. I da ne bi ispalo da sam posto neki mlakonja, kad se jednom dokaže da su kuje, uzimam si puno pravo da ih i tretiram ko kuje. Nadam se balansu na sredini između dobra i zla.

Već iduće večeri dok sam sjedio s Kid Rađom na klupi u parku Ribnjaku, i dok sam pio svoje vino od 9 kn, naglas sam mu i objavio. Izlazim iz igre, izlazim iz mračne strane, idem na stranu dobra! Našli se sa članovima Sinesteta, Panoptik i Kid Rađa su izmjenjivali svoje ratne hajdučke navijačke priče, a ja se prisjetio kako sam se nagutao suzavca davne 1990. godine nakon tekme Dinama i Crvene Zvezde. Zvali smo Tripia u Viroviticu, ne znam ša smo srali, ali bili smo ekstatični. Treba tu napomenut da je Panoptik jedan pravičan čovjek, i s tim se svi dječaci slažu.

Odjednom, nalazimo se u nekom malenom klubu “Funk” u Tkalčićevoj. 10 minuta kasnije, Kid Rađu i mene zaposlenici kluba izbacuju van. Eto, to je bio prvi znak da moj put ka strani dobra baš i neće ići tako lako. Ovako je to bilo. Kid Rađa, Panoptik i ja upadamo u klub. Tu je gomila poznatih lica, Drugi od dječaka, i šira familija. Rađa i ja odlučimo otić na doljnji kat da provjerimo ša se događa tamo. Siđemo dolje, kad ono tamo nikoga. Rađino pronicljivo oko odmah zamjeti ogromnu količinu boca pive posloženih po stolovima, od kojih statistički u nekima mora biti još pive. Rađa je bio u pravu, ubrzo smo našli barem negdje 6 boca gotovo punih. Bio je to pravi mali raj. Sve to smo posložili na jedan stol, a nakon napornog posla, mora uslijediti odmor.

Rađa proglasi da ide uzet piš i okrene se prema jednom zidu. Hm, pomislim, mogao bih i ja, i odem iza DJ pulta. Khm, mislim da postaje jasno zaš su nas izbacili. Taman završim i krenem prema stolu da uzmem pive, kad siđe jedan zaposlenik i odmah oštrim okom zamjeti lokvu koja je provirivala iza DJ pulta svake sekunde zauzimajući nove teritorije kluba. Istim trenom su napali mene i Rađu. Zadnje čega se sjećam na tom katu jest Rađu kako izjavljuje “Nisam ja po podu, vidi, ja sam u boce, ove 2, samo sam malo po sjedalima!” U roku 10 sekundi, letjeli smo iz kluba. Rađa odmah iza mene s bocom pive u svakoj ruci. Nekim čudom, ostali smo netaknuti. Sreća valjda prati budale.

Ne želim da ovo ispadne ko da glorificiram to sranje, jer zbilja, tu se nema ša glorificirat. Stvar je jednostavno u tome ma kako čudno zvučalo, ni Rađi ni meni nije palo na pamet da ima wc tu negdje. Nije nam zapravo uopće pao na pamet bilo kakav WC, ko da nikad nisam školjku ni pisoar vidio, ko da mi se taj pojam izbrisao iz mozga. Tolko smo bili sjebani. Učinili smo ša smo morali, bez loše namjere, jednostavno na nekom nemarnom dječačkom sranju. Žao mi je sad ša se to dogodilo. Ako se ikad pojavim tamo, a da imam neke pare u džepu, dat ću svakom zaposleniku poštenu napojnicu za psihološke traume. Zbilja.

To sve me ipak nije obeshrabrilo u želji na postanem dobar dječak. Vratio sam se iz Zagreba s tom željom i novom ovisnošću o cigarillosima na koje me navukla Lauren. Sada je većina dječaka na tom sranju, sranje je zarazno.

Par dana kasnije u ovaj suludi niz uletava i možda najluđi splitski dan u godini – maškare. Štogod, nabacim neko genxta odjelo na sebe, i dječaci krenu bengat. Idući dan se probudim pijan i pomislim da kasnim na fax. Dođem tamo, skužim da sam fulo dan. Sjetim se ša imam taj dan i odem par blokova dalje u drugu zgradu, a tamo mi kolegica priopći da bazdim na alkohol. Osim toga, mislio sam da je prijašnja večer bila ful zabavna, iako se zapravo nisam sjećao ničega ša se dogodilo nakon ša smo izašli iz Kluba Zanatlija.

Ubrzo nakon toga saznam da sam večer prije govorio jednoj dragoj djevojci da je ružna. Nakon toga mi se dječaci jave i počnu mi srat da sam otjerao neke djevojke koje su se jučer okupile oko nas nizom rečenica koje su uglavnom počinjale i završavale s “kuja”. Jebiga brte, ja bi van iz igre, ali igra ne želi van iz mene. Pogotovo kad ne znam za sebe. Al zapravo, jebo te kuje, nisu ni one tolko nevine kad idu u wc povlačit linije brzine i sranje.

Par dana kasnije evo nas opet. Evo par detalja. Prije nego uđemo u kloob Kocku, odemo uzet piš. Neke djevice u adidaskama žele vidjet pišu. MC Najmanji Pišo je zadnjih tjedana uveo riječ “pišo” u standardni riječnik dječaka (no homo). MC Najmanji Pišo ima svoju kuju, ona me mrzi. MC Najmanji Pišo ima mlađu sestru, i ona me mrzi. Računam da je prema tome nemoguće da me MC Najmanji Pišo voli. Svejedno.

Edip Mamu su imali svoj najbolji nastup dosad, jebeno. Pjevala im je neka vrlo talentirana djevojka, vrlo talentiranog glasa, sukladno tome – planiram otmicu. Pušim svoj “Kapetan Crni” cigarillos, osjećam se dobro. Počinje nekakva grupa Art Hop, osjećam se loše. Bježim van kluba, odmaram uši i mozak par minuta. Vraćam se, tipovi su i dalje loši. Ivo je napisao da mu je to kvazi pjesničko propovjedačko pretenciozno govno super. Ivo je peder.

Koncert je konačno gotov. Nebu se krivi, držim ga da ne padne. Naiđe jedna od onih djevojaka koje sam navodno otjerao par dana prije. Ovaj put sam manje sjeban, oni Art Hop pederi su me otrijeznili. Prvi put joj vidim lice, uopće je se ne sjećam. Ipak se želi družit s nama. Ubrzo počne svoju višeminutnu tiradu o tome kolki sam ja idiot jer zovem žene kujama. Ima kovrčavu kosu, pa joj to dopuštam. Ni ne zna da pokušavam koračati putem dobrote. Priznajem joj da sam idiot, al su neke žene ipak kuje, i ona je kuja ša mi tolko kooja u vezi toga.

Na kraju večeri, ona priznaje da obožava dječake, jer kao “seremo po ženama”. Malo je to licemjerno jel? Nakon svog onog koojanja meni o riječi “kuja”?? E pa meni je to dovoljno da te svrstam među kuje. Zbilja mi je čudno to ša toliko žena zapravo mrzi ostale žene. Upravo zbog toga hip hop, kao jedna sexistička glazba, vlada planetom. S jedne strane, kuje vole slušat kako se ponižava druge kuje, pritom misleći da se to ne odnosi na njih. S druge strane, gomila kuja voli slušat kako ih se ponižava, jer su mazohistički nastrojene i uživaju u tome. Pa jel ima ijedna koja nije totalno sjebana? Kad sam to shvatio, da vole da ih se ponižava, to je zapravo i bio jedan od razloga ša sam prešao na tamnu stranu. Možeš bit zao, uživat u tome, i opet ćeš imat gomilu kuja koje će plazit po tebi. No sad, nekako sam u fazi, jebo kuje, vraćam se traženju čistoće.

No ti kujo, ipak krivo si shvatila. Dječaci ne seru po ženama, dječaci ne seru po djevojkama, bogami ne seremo ni po curama. Dječaci kuje tretiraju ko kuje. Tako je jedino i pošteno na kraju krajeva, jer su obje strane zadovoljne. Bez obzira na to, postala mi je prelaka ta cijela igra sa ludim mazohistički nastrojenim ženama, moram okrenut novi list, zato nastavljam i dalje kročiti putem dobrote

kujo.