Gibonni je korporacijska kurva

Znači ovog petka odem ja malo do Zagreba besplatno. Uguro sam se u bus CSI benda, iliti Crkve Svete Improvizacije, oni su išli do Slovenije. Dogovorim se s mladim Ivanom Vukovićem da se nađemo, da mu dam jedan cd s dječačkim vokalima za AC3PO-v album, možda kasnije da i popijemo nešto. Kako je ovo vrijeme darivanja, tako je imućna teta darovala moju obitelj prehrambenim košarama. Svakakvih čuda moš tu nać, od velike šunke koja liči izvana na pršut, pa sve do sireva i boca raznoraznih oblika. Velike su to košare, svašta stane u njih. Tako da kad sam trebao krenut, reko sam mamici Slavici, “Slavice, daj mi bocu nečega kad već ima svakakvih boca tu”, a Slavica iz košare izvadi bocu prvoklasne Graševine, e pa zašto ne, ipak je vrijeme darivanja.

S Ivanom Vukovićem sam se našao ubrzo, iliti sa Špiletom. Zvat ću ga Špile jer zbilja ne znam koje bih ime odabrao od svih koje koristi, a Špile zvuči dobro ko i svako drugo, a čak je i pomalo familijarno. Sjeli smo, pijuckali Graševinu, Špile je donio i malo pelina, tako, neobavezno druženje. Kako su nam se alkoholni resursi približavali kraju, Špile je predložio iduću lokaciju na putu – Kazalište Gavella u kojem se navodno održava nekakav tulum, domjenak, štogod, di ima besplatnog pića, hrane i tako svega. Pozvala ga je na to kolegica s faxa. Zvuči primamljivo, a s obzirom da sam bio svježe obučen s kravatom na sebi, bio sam sasvim spreman za domjenak bilo kakve vrste.

10 minuta kasnije, već smo se nalazili ispred Gavelle s Graševinom u ruci. Taman smo stigli, kad gle čuda, iz Gavelle izlazi ni manje ni više nego Milan Bandić i stane ispred na cestu da sačeka svoj veliki Audi. Nestrpljivo je čekao taj auto da dođe, gotovo uplašeno, samo da on, gradonačelnik, ne stoji tu sam na ulici. Možda sam i razumio njegov strah kao javne ličnosti. Eto on tu gradonačelnik, a par metara od njega stoje dva pripita mladića i gledaju u njega. Ko zna ša im je skrivio, možda su neki komunalni problemi u pitanju, možda je jednome baka upala u rupu dok su radnici raskopavali njenu ulicu iz ko zna kojeg nebitnog razloga. Zasigurno mu nije lako. No čovjeku je došao Audi, a mi smo ispili zadnju kap Graševine, i uputili se unutra.

Nisam znao zbog čega se uopće održava taj domjenak, ali imao sam mutnu sliku u glavi o gomili art pedera, glumaca i kojekakvih mladih “umjetnika” koji će se prešetavat, pijuckat svoje vino i srat govna. To mi doduše nije smetalo, jer bio sam na takvim mjestima i u Splitu i bitno mi je samo da imam neš za pit dok oni seru o umjetnosti. No dočekao nas je drugačiji prizor. Ušli smo u veliku prostoriju gdje je gomila konobara ili catering zaposlenika slagala ogroman švedski stol, a s druge strane sale točili su kvalitetno vino u pun kurac čaša koje su bile poslagane na veliki stol. Nije bilo nikoga osim tih konobara u odjelima. Rano je nekome došla nova godina, pomislim. Isto tako, prošlo mi je kroz um da ovo djeluje puno preelitno da bi bilo prikladno mjesto za Špileta i mene, bez uvrede Špile.

Špiletova kolegica s faxa se je isto nalazila ovdje kao zaposlenica. Krasna djevojka moram reći, osvojila je sve moje simpatije kad je ukrala bocu vina iz zaliha za nas da možemo piti i onda još jednu kad smo tu popili. Zanimalo me koje se to vino pije ovdje, a kad ono, ista vrhunska Graševina kakvu sam dobio iz tetine košare. Odlično, ko sok. Bila je to baš jedna filmska scena. Špile, ona kao vrlo nestašna zaposlenica u slatkoj uniformi i ja, sjedimo na stepenicama ispred ulaza na balkon ove sobe di se već održavaju te predstave i sranje, pijemo dobro vino, pričamo, slušamo muziku koja dopire iz prostorije za predstave…

Onda mi je nekako došlo do glave ša to svira, pa sam ju upitao, “Jel to neko unutra pušta Gibonnijeve pjesme?” “Ne”, rekla je, “To Gibonni drži koncert”. zbilja nisam očekivao takav nivo ekskluzive na taj dan darivanja, jer Gibonni, on je kao najveća hrvatska pjevačka zvijezda. Lik je prodo 50 000 komada novog albuma, a da nije ni izbacio singl koji valja. Našalili smo se kako bi bilo zabavno da izvede “Zlatne Godine”, prvu pjesmu koja ga je probila. Na to je ona rekla nešto ko, “Evo pogledaj Massima, on kaže uživo, ‘Znam da je katastrofa al jebiga’ i onda izvede “Benzinu” i svaka mu čast za to.” Onda sam skužio da svira ona “Dajem ti verse i note…” i morao sam krenut gore na balkon da vidim Gibonnija kako to pjeva jer zbilja osjećam tu pjesmu.

Tek kad sam došao na balkon, vidio sam sve te ljude za koje se spremala zakuska. Svi su sjedili na svojim mjestima i pljeskali Gibonniju i njegovom velikom bendu. Stao sam samo tamo sastrane sa svojom čašom vina i uživao u najljepšoj pjesmi koju je ikad napisao. Zvuk je bio odličan, sve produkcijski i svirački na najvišem nivou. Primjetio sam i sastrane bine da piše “Europlakat Proreklam”. Znači oni su ovo organizirali, vlasnici onih reklamnih panoa. Pitam se koliko su para morali isplatit Gibonniju da nastupa ovako uoči Božića samo za njih i njihove klijente. E Đibo, dobro tebi ide. Sve si tako mislim nešto o tome kolko je upitna iskrenost njegovog govora između pjesama tim ljudima… ali tada je počeo pjevat “Zlatne Godine” i preplavile su me emocije, počeo sam mu vikati “ŠIŠAJ!” Ubrzo mi je prišla jedna zaposlenica i pokušala me pristojno ukloniti iz prostorije…

To je otprilike zadnje čega se sjećam. Zapravo sjećam se još jednog trenutka kad smo već bili opet u onoj sali za zakusku koja je sad bila puna ljudi. Većina tih ljudi su bili stari i izgledali ko političari. Oni su bili u odjelima, a žene su im bile u večernjim kako se kaže, toaletama. Sjećam se trenutka kad je do mene stajala starija deblja gospođa kratke kose u zelenoj večernjoj haljini i gledala u mene, a ja sam joj se smijao ko debil. To je bilo otprilike to. Veliki doživljaj. Ne znam kada otprilike je u tom razdoblju Špile zvao dječake u Split i govorio im da nisu normalni, da ja tu vičem Gibonniju “ŠIŠAJ!” i “JEBI ME!”.

Ne znam kako sam izašao od tamo, ne znam kako sam došao u Aquarius. Sjećam se od tamo nekih lica, pozdrav svima. To je to. Želio bih samo reć da sam ovaj naslov kolumne stavio iz šale i da ne mislim tako. Mislim da je Gibonni pravi umjetnik, pa ša onda ako je nastupao samo za “Europlakat” i njihovu elitnu klijentelu. Sigurno mu je to draže nego da dođe nastupat u Močvaru, pa da sluša debile neke kako mu viču koješta, ko “ŠIŠAJ!” recimo.

Mali osvrt Ivana Vukovića na cijeli događaj.

“Haha Zondo, kad ti pišeš kolumne, doima se kao da si sasvim normalan, pomalo luckast momak koji samo voli dobru zabavu, a prava istina je hmhm…naime tu vecer smo zbog tebe morali napustit Gavellu usred carskog domjenka i to na nekom “Zondo je prebizaran, bježmo odavde dok ne pozovu policiju” sranju, u trenutku kad smo te vidjeli da nešto “objašnjavaš” dvama srednjovječnim gospodjama koje su imale zabezeknut izraz lica..ne znam što si im govorio, al siguran sam da je uključivalo bar jednu od tvoje tri najćešće sintagme te večeri: “Kujo”, “Jebi me” i “Šišaj” 🙂 ostaka večeri, tj Aquariusa bolje da se ne sjećaš, osim možda komičnog susreta s Bayalom…uglavnom, dobar beng, moramo ponovit, samo se bojim da u Gavelli od subote stoji tvoja slika u krugu, prekrižena”