FRANCUSKA

Bojim se dugih vožnja u autobusima, uvijek mi dođe srat u njima. Nije mi se kenjalo do slovenske granice, ali sam onda skužio da ćemo se tu morat zadržat bar dva sata i da tokom tog vremena nitko ne smije izać iz busa. Od nervoze da će mi doć srat mi je došlo srat i osjetio sam kako mi Marche sendvič u real-timeu prolazi kroz probavni sustav i prska po slovenskom čučavcu. Hvala bogu tu je bio naš bus-vodič Ivan koji je otišao sa mnom do WC-a i obećao slovenskom graničaru mu da neću pobjeć u EU nego da ću samo udrit cipla.

Ivan je imao lice kao dobri, mladi hrvat koji se bavi sportom. Na mikrofonu je pokušavao stvoriti dobru atmosferu u busu, ali je ubrzo postao spužva za mržnju i do Francuske se svako malo čulo “Ivane, ne seri” i “Ivane, mrzim te iz dna duše”.

Kad su mi mjesec dana prije putovanja rekli da će s nama u busu biti još 35 ljudi iz Splita, već sam zamišljao kako ih sve poznajem i kako ću negdje u Italiji roknit govno u gaće i svi će mi se smijat i rugat će mi se godinama, ali od 40 ljudi u busu poznavao sam samo Piplu, Sovu i Cicu.

U busu nije bilo mjesta, pa je Ivan smjestio nekog lika da sjedi u zadnjem redu između mene i gitarista. Tip je nosio iritantno žutu majcu i slušao je Pit Bulla na mobitelu sa slomljenim ekranom. Pretpostavio sam da je razbio mobitel o zid kad se posvađao sa curom, pa sam neko vrijeme zamišljao koliko je vjerojatno glupa bila ta scena.

Ivan nam je pripremio set filmova za putovanje. Budući da smo išli za Francusku, stavio nam je onaj francuski film o crncu koji pomaže invalidu, ne da mi se googlat kako se točno zove. Vozili smo polako, pa je gitarist odmah započeo sa teorijama zavjere da vozači voze sporo jer zakidaju benzu. Ja i cura smo roknili draminu i uspio sam zaspati na neodređeno vrijeme, tu i tamo bi otvorio oko i kroz zamagljeno staklo ugledao ružne talijane.

Stigli smo nakon 24 sata vožnje. Nije izgledalo kao kolibe u snježnoj mećavi, više kao hrpa načičkanih drvenih zgrada sa bijelim skijalištem iza sebe. Do svojih apartmana smo došli kroz konfuzne drvene hodnike koji smrde na mokri kruh.

Nastupali smo u dvorani za klizanje koja je prerađena u dvoranu za svirke. Zvuk na pozornici i sveukupni tretman prema izvođaču koji su nam pružili organizatori iz Collegium ekipe je bio na hvalevrijednoj razini i zaista bi htjeli produžiti našu poslovnu suradnju s njima.

Tih sedam dana u Francuskoj smo jutra provodili na snowboardu, popodne jammanje na improviziranom setupu u apartmanu, a noći na koncertima koji su se održavali odmah ispod apartmana. Boardanje mi je išlo bolje od očekivanog, uspio bi se bez padanja spustiti na početničkoj stazi gdje je bilo puno malih beba-skijaša koje bi projurile kraj mene na malim baby-skijama.

Četvrti dan sam se odvažio voziti na otvorenoj žičari i požalio sam čim su mi se rentane čizme odvojile od snijega. Inače nisam imao pojma da se bojim visine pa me zaprepastila udaljenost snow-boarda koji mi je visio sa lijeve noge i snijega na kojem se kretala sjena nebeske stolice na koju smo sjeli. Do mene su bili Zoni, Miki, Anđela i Filko. Zoni je bio zauzet vikanjem da je na vrhu svijeta, Filko mi je pokušao dati zen-savjet da je strah uvijek veći od aktualne opasnosti, ali se ispričavao jer se nije mogao suzdržat da se ne smije mome paničnom dahtanju. Miki i Anđela su me probali smirit, ja sam zatvorio oči i prestao dahtat kao pas, pa su svi pretpostavili da sam OK i nastavili su razgovor kako je lijep pogled sa žičare. Ono šta oni nisu znali je da sam ja bio toliko usran da su mi napamet padale misli poput one da je najbolje da se odmah sada bacim sa žičare i riješim to.

Sutradan smo ja i cura odlučili preskočit boardanje i otišli smo u bazen koji se nalazio u zatvorenom prostoru odmah iza dvorane za koncerte. Ja sam zaboravio spakirati svoje kupaće gaće pa sam posudio Zonijeve. Kad smo se presvukli i ušli u prostoriju sa bazenima, Anđela je odmah uskočila u vodu, a francuskinja koja je nadgledala bazen mi je na lošem engleskom uspjela objasniti da radi “higijenskih” razloga ne smijem ući u vodu sa kupaćim gaćama, nego da moram obući male kupaće gaćice koje mogu za 3 eura iznajmiti na recepciji.

Odlučio sam ipak iznajmiti gaćice. Navukao sam ih u kabini za presvlačenje i shvatio koliko mi malen kurac izgleda u takvim mudantama. Izgledao sam kao ogromni, salavi puž zategnut u sive gaćice iz kojih se nazire mali debeli klitoris. Neko vrijeme sam tako neodlučno stajao u kabini, ali onda sam navukao zonijeve gaće preko gaćica, odšetao do bazena gdje sam ih nabrzinu svukao, bacio sastrane i uletio u bazen da mi niko ne vidi klitoris. Cura mi se smijala i naravno da je tu bio i neki crnac koji je ponosno stajao kraj bazena sa svojim crnim djetetom.

Na putu nazad Ivan nam je puštao zadnji album Black Eyed Peas-a, a onda nam je, budući da smo se svi opijali 7 dana, na DVD-u pustio film “Hangover 2”. Nakon toga nam je pokazao svoju ozbiljniju stranu tako šta je pustio film o apartheidu “Hotel Rwanda”, a onda nazad na malo “Hangovera 1”.

Stigli smo u Split nakon 20 sati vožnje, došao sam kući i nahranio mačku.