dosadan sam, opet

0

You Can’t Imagine How Much Fun We’re Having – naziv jednog od albuma grupe atmosphere dosta dobro opisuje ovaj naš posljednji road trip do osijeka.
za mene je sve počelo još tamo u četvrtak – radija sam drugu smjenu a zatim smo imali probe do 1 ujutro, nakon čega sam morao dovršit posljednju misiju heroes of might and magic 2. složit ćete se, takvo nešto se ne odgađa predugo. nakon 3 sata spavanja odradio sam jutarnju smjenu da bi u petak popodne, oko 5, u standardnoj postavi krenili prema zagrebu. mara kao vozač i snimatelj, predsjednik kao predsjednik i nas 3 debila kao 3 debila.

ovdi je bila neka rečenica o tijeku putovanja do zagreba, al su tili da je maknem, valjda je bila pretvrda ili nešto.

pošto smo stigli u zagreb predvečer/navečer a koncert je bio tek idući dan u osijeku, ukazala mi se prilika da provedem određeno vrijeme sa svojom curom, što je uvijek prekrasna stvar.

iduće jutro kad sam došao do meeting pointa na kvatriću i čuo da ne možemo krenit jer su vojko i ac3pio zaglavljeni u podrumu orebove zgrade i da ne znaju izać iz njega, shvatio sam da su se i oni sasvim dobro zabavljali protekle noći.

oreb je odradio svoju magiju na nekoj bakici koja je posjedovala ključeve tog podruma i u trenu/hipu/treptaju josef fritzlova oka već smo putovali ravnom slavonijom slušajući sve od buck 65-ovog vertexa do prvog dmx-a.

u osijeku su nas prihvatili nenad i dean koji su nas stvarno kraljevski ugostili i učinili da se osjećamo kao u vlastitoj kući. izdvojio bi nenadovu izjavu da je statistički gledano, veličina sarme koju jedemo, jednaka toj nekoj uvriježenoj i optimalnoj veličini sarme posljednjih nekoliko godina.

u osijeku je bio jedan od boljih koncerata dosad. ne toliko zbog nas (mi smo vjerojatno bili lošiji nego inače – poradi svog tog alkohola kojim su nas ljudi častili) koliko zbog publike koja je bila u pristojnom broju i jako dobro raspoložena.

rekao bih da je ovo prvi put da je Zondo na drugoj polovici koncerta izgubio sposobnost sjećanja i da mu je svaki vers bio samo donekle sličan versovima s pjesama međutim ni to nije bio nikakav problem s obzirom da je u jednom trenutku bilo 136 ljudi na bini koji su fristajlali na krek kuću i da je tricky stil nešto plesao iza mene i u više navrata, za vrijeme više različitih pjesama, me savjetovao da ostavim mikrofon i da odemo na šank popit nešto. kao jebeš to nastupanje i to.

družili se s ljudima, upoznali uživo ljude koje smo znali preko neta, odgovarali na nerealna pitanja tipa: kako slava utječe na vas, neka ženska je zahtijevala da je oženim, ne znam, nisam znao šta da joj kažem, odgovorio sam joj hvala, mada mi nije jasno kakav je to odgovor hvala, al nije bilo nekog pretjeranog smisla u dosta konverzacije te večeri, neki ljudi su čak htjeli da im se potpisujemo i ne znam kolko su se usrećili s tim, s obzirom da se ja potpišem običnim velikim tiskanim slovima a danijel ima neki svoj znak koji izgleda kao muda sa šeširom i brkovima a vojko se krajnje neinventivno potpisuje wu tang znakom, dakle tuđim znakom.

na povratku sam se podsjetio kolko volim ona mala, uredna groblja i koliko volim gledat slike potonulih ili nasukanih brodova. dosta svakakvih zgoda sam preskočio (poput ona 3 starca šta su igrali na karte ispod zida sa 50ak malih drvenih isusa) ali i bolje jer mi sve rečenice ispadaju preduge i dosadne i samo bi vas upila još više. uf, to me sad podsjetilo na jednu djevojku što voli duge rečenice, ali to je priča koju vjerojatno nećete čut.