Ćaćovača, babe i baboljub

U subotu smo imali koncert, ali došli smo dan ranije u Zagreb i pošteno se zapili. Počeo sam na koncertu prepričavat ovaj veleban događaj, ali Ivo me prekinuo rekavši da presporo pričam, i bogme bio je u pravu. Zato evo ga ovdje, pročitaj kako nam je bilo u petak na najboljoj vožnji tramvajem ikad.

Znači ovo je bio sastav, Dijana, Kunja, Vojko i ja. Sjedimo u stanu, slušamo Mike Pattona i pijemo 3 vrste rakije. Počeli smo sa šljivom, takozvanom ćaćovačom, koju je donio, poklonio ili napravio Dijanin ćaća, ne sjećam se više ša točno. Imali smo tu i jednu medicu koja je naravno bila preslatka za prave ljubitelje rakije, kao i jednu lozu koja je bila previše loza. Ćaćovaća je izazivala najviše povika oduševljenja, i sukladno tome brzo je otišla. Trebali smo brzo krenut do mjesta zvanog Sokol, gdje je predsjednik pio sa svojim stranačkim drugovima, pa smo birali hoćemo li uzimat išta za pit dok stignemo do tamo, ili ćemo uzet lozu ili medicu, i na kraju smo uzeli i jednu i drugu.

Čekali smo noćni tramvaj 34 na stanici sa gomilom preušminkanih kuja, pili medicu i ispirali ju lozom. Uđemo u tramvaj, i ja sa staklenom bocom od litre medice u ruci, nađoh jedino mjesto u tramvaju koje nije bilo puno. Stanemo tamo i počnemo se smijat, bili smo okruženi beskućnicima. Da opišem tu bandu s kojima smo proveli ugodnih pola sata.

Glavni akter ove priče bila je stara, mršava, suhonjava baba sa šeširom na glavi. Ona je sjedila direktno ispred mene, Vojka i Dijane. Iza nje je sjedila debela baba, krezuba, obrasla brkovima i bradom. Raskrečila se na svojoj stolici koliko god je mogla, spavala je, i hrkala. Iza nje je bila još jedna baba koja je služila samo kao dio scenografije. Iza nas sjedio je stari deda beskućnik, kratke sijede kose, naboranog lica i krumpirastog nosa. Iza njega sjedio je još jedan, gotovo nebitan za priču pa ga neću ni opisivat.

Sama scena u kojoj smo se zatekli, posebno prizor stare debele krezube bradate babetine koja hrče, naveo nas je na glasan smijeh. Smrad je isto tako bio primjetan, očito glavni razlog zašto smo stajali tu u maloj oazi i pili rakiju, dok su se sa obje strane ljudi u tramvaju tiskali.

Radnja je započela kad nas je suhonjava baba počela žicati pare, koje nije dobila. Zatim nas je žicala medicu, no prizor suhe babe koja praktički ni nema usne, kako obuhvaća grlić naše boce nam nije odgovarao, pa smo ju odbili. Nakon toga nas je krumpirasti beskućnik tražio isto, odbili smo i njega. Baba je bila uporna, počela je vući Dijanu za rukav i nuditi joj sjemenke od bundeve u zamjenu za rakiju, i scena se sve više počela pretvarati u neko “Odvuci me u pakao” sranje, pa smo joj rekli da nabavi čašu. Ona debela baba iza je imala veliku vreću na podu u kojoj su bile neke plastične čaše pa smo ju počeli nagovarati da ukrade njoj, imaj na umu, cijelo vrijeme smo umirali od smijeha jer smo bili jebeno pijani. No baba je zarila ruke u vlastitu ogromnu vreću i iz nje iskopala plastičnu bočicu od pola litre. Vojko joj je utočio medicu.

Čim je ispila prvi gutljaj, oči su joj zasjale, kao da je život ušao u nju, i počela pjevati iz svega glasa starim grlenim glasom, i sve skupa uopće zapravo i nije previše zvučalo kao pjevanje. Nije trebalo dugo, i krumpirasti deda iza me vuče za rukav i pokazuje svoju plastičnu bočicu i moli rakije, Vojko toči i njemu. Tu smo u tramvaju, baba pjeva, točimo rakiju beskućnicima na nekom Isus samaritanskom sranju. Baba pije i prolije se po bradi, pa Dijana izvadi maramicu i obriše joj bradu. Suha baba se ozbiljno oraspoložila i želi da joj kažemo koje pjesme da pjeva. Računao sam da će znat “Tek je 12 sati”, ali nije ni to znala, sve joj je to bilo premoderno, znala je samo stare narodne pa je udarila po njima. Cijelo vrijeme je Kunja sjdio nedaleko ispred nas, slušajući iPod, i bio je u potpunosti nesvjestan drame koja se odvijala ovdje.

Krumpirasti deda me vuče za rukav i pita je li to rakija, ja reko je, medica. On se čudi, pa govori ovome iza sebe, vidiš rekao sam ti da je rakija. Suha baba se raspjevala, ša je probudilo debelu bradatu babu koja je onako krezuba počela umirati od smijeha. Brate mili, kad sam ju vidio kako spava, počeo sam se smijati naglas, ali ova scena, da sam to fotografirao, bilo bi to zbilja nešto. Cijela situacija je bila zbilja nešto, pola sata vožnje sa raspjevanom babom dok svi ljudi okolo gledaju koji kurac se događa.

No to nije sve. Uleti najednom neki mladi nagelani lik suhoj babi s leđa, reko bih da je seronja, i definitivno baboljub, i okrene suhoj babi šešir na glavi. Baba se ljutito okrene i gleda da ko je to napravio, a on uleti s nekim uletom kao, “e tak vam se šešir nosi, a ne onak”. I gledam i zbilja ozbiljno nije mi jasno, jel lik to ozbiljno stoji ovdje i zašprehava babu beskućnicu ili je toliko gladan centra pažnje cijelog tramvaja da pošto poto mora postati dio ovog prizora. Jer ako je prvo, onda je baboljub, a ako je drugo onda je zbilja seronja. I nagne se on dolje odmah do nje i priča s njom odmah licem do lica, i meni zbilja nije jasno, i onda počne pjevat s njom, i gledam koji kurac baboljube koji kurac! Nakon par minuta, nakon ša je bio siguran da je postao dio situacije, uspravi se on i kaže meni, “ma kaj da ja kažem ovoj babi”, ja reko “ništa”. Nakon toga je bila naša stanica, mahnuli smo tužnim dušama i izašli van iz tramvaja.

Idućeg dana bio je koncert, i došlo je više ljudi nego što smo očekivali, i nisam mislio da ćemo uspjet napunit onako velik prostor pogotovo jer niko ne zna ni je taj jebeni Željezničar niti je iko čuo za njega, i ljudi su bili odlični i to je sve bilo jebeno, ali brte ništa se ne može usporediit sa ovim događajem u tramvaju i zato sam ga ovdje pokušao opisat, i sva sreća da imamo i jednu sliku.