brte mili

cesta. na njoj auta. u jednom od njih dj bronson za volanom. 4 dječaka. 4 vrsa. jedan cd sa podlogom. rađa sidi naprid, frontman je jebiga. invazija na šibenik, idemo prema studiu snimit neko grdo tvrdo govno za sixpack mixtape preko rock co.kane podloge. ko god je čua tu kolaboraciju de la soula i mf dooma, poznato mu je da je podloga malo teža za uvatit zbog onih namjerno razjebanih dijelova. morali smo je u dječačkoj bazi rasjeckat i ponovo presložit prema svojim versovima, tako da nam ti problematični dijelovi budu na kraju versova kao na originalnoj pjesmi…

kad je cd već bia odavno spržen, u autu, Ivo, dječak koji je bio u stanju na kraju “još trčimo ulica”, inače gangsta pjesme, bez pardona nadodati podlogu shook ones II i iz čista mira baciti apstraktan text, sada je opet pokazao svoje nepoštivanje bilo kakve simetrije i zaokruženosti. ko god repa zna da je broj lajnova u standardnom versu uvijek djeljiv sa 4. ali on je ustvrdio da je njegova ideja zapravo bila da on ima još 3 lajna nakon završetka sjebanog dijela, koji zatvara pravilnu cjelinu. šta bi značilo da on onda ima 12 – 3 = 9 lajnova u normalnoj dužini versa. to je pokušao objasniti tako što razjebani dio beata ima pola lajna više. pa je iz toga zaključio da iza razjebanog dijela zapravo ima 2 i po lajna a ne 3. bronsonu dotad ništa od toga nije bilo presmiješno, samo je gledao cestu, ali kad je čua “2 i po lajna” morao je zavarit s nama jebiga. to ti je rap život brte mili.

kad smo stigli u kišni šibenik, ja i rađa smo se sklonili u keruma da nam neka ljubazna baba složi sendviče. dok smo čekali, gledali smo lijepu djevojku iz profila kako tipka po naplatnoj kasi. kad smo joj donijeli sendviče da naplati vidili smo je od naprid. desna strana lica bila joj je ista kao lijeva.

konačno smo došli do studia. čim sam uša i vidia midi klavijaturu, onesvjestia sam se, držali su me, polivali vodom, rađa me pleska da se osvjestim. dobro, možda nije bilo baš tako, ali ono, studio me dojmia. kabina. klavijatura. pojačalo. zvijer od mic-a. debela vrata za ozvučenje. vinili. di god okreneš glavu: LOODA tehnologija. kad pomislim da one II many imaju ovakav studio samo za sebe a da album rade već 5 godina, pišo mi se smrzne. al dobro.

samo snimanje je proteklo regularno osim grdnih problema sa ivinim namještanjem njegovih 11.5 lajnova na razjebani dio podloge. morali smo ga tapšat po leđima kad je izašao iz kabine kao “dobro je, stari, dobro je”. sinom je imao dramatičnu pauzu iza jednog dramatičnog lajna koju je htio da jedan od dječaka popuni nekim muževnim ungh, yo, hop, arf arf i sl. rađa mu je bio pretih, ja preglasan, ivo prerazvučen pa je sam obavio posao. cijela drama oko tog “ungh” je trajala oko 40 minuta. ne treba ni spomenut koliko smo svi ostali iznervirani sa tim “ungh” čupali kosu, gutali apaurine i drhtavom rukom lijepili nikotinske flastere po faci. dobro, možda nije baš bilo tako, ali smo se stvarno malo uzrujali.

pri kraju našeg usnimavanja stigli su iz zagreba ink, koolade i naša kućna kmica špica za kojeg sam zaključio da ga češće vidim nego šakala. kad mi je mrtav ladan rekao da su došli snimit 15 doppler efekt pjesama u 2 dana, jedino šta sam mu mogao odgovorit je “brte mili”. koolade nam je nešto malo sredio ferceve na vokalima. nakon što smo odslušali tu našu tek snimljenu stvar i čitav jedan ogroman epohalan blok top secret one II many pjesama, počeli smo preslušavat šta je aco dao dopplerima. sad je već bilo očito, tip ima 2 foldera, jedan “mamojebene bombe za špicu” i drugi “govnasti beatovi za neke likove koje ne poznajem a oće snimit s nama nešto”. aco, ako čitaš ovo, znaj da si jedan bezobrazni besramnik.

koolade je već tad negdje počeo nuditi dječake napolitankama. ispričao se da su se malo osušile, da ih je kupio negdje u lici al nek uzme ko oće. pomislio sam se baciti na koljena, sa rukama u zraku plačući vikati “nema veze šta su suhe! nema veze šta su iz like! to su kooladeove napolitanke jebote! produciraj nas! produciraj nas ako boga znaš!” ali sam razmislio i uvidio da bi to bilo neumjesno pa sam samo uzeo jednu suhu napolitanku i promrmljao hvala.

vratili smo se u split busom sjebani slušajući spontane rađine bisere tipa “sad smo u zavoju. slikaj nas. dječaci u zavoju.”