atom
e pa danas je bogme pošteno zalad’lo. miriše bura, stabla šušte, zavjesa puše, oblaci iznad marjana su kristalno čisti i oštri. a svake godine kad ovako definitivno zahladi u player ubacim uvijek jedan te isti album. cannibal ox – cold vein. čak i ime mu kaže, ovaj album kao da je rađen na sjevernom polu u studiju-igluu sa dva pingvina na prozoru šta ćire vast airea dok snima vrs. true, on i vordul nisu neki umobolno dobri mciji ali ipak su igrači i savršeno upotpunjuju jedan drugog. glavni razlog zašto mi je cold vein toliko prirastao srcu su beatovi. a najhladniji od svih tih beatova je “atom”.
drumsi na atomu bi u bilo kojoj drugoj pjesmi zvučali tupo i siromašno. samo jedan težak kick i jedan težak snare i jedan grub metalni zvuk na kraju nekih taktova. ali ovdi sve ima svoju svrhu. to je hod new yorka usred najgorih zima, kmice u ogromnim jaketama izdišu paru dok dilaju na uglu na minus četrdeset. vjerojatno su i neki cymbali, hihatovi, crashevi htjeli bit dio tih drumsa, al su dobili upalu pluća, pička im se smrzla i bura ih otpuhala sa pjesme.
ovu podlogu volim jer je totalna suprotnost od one sheme otkini neki loop stavi ga na beat i gotovo. ovo je simfonija malih gerilskih semplova koji sami za sebe ne bi zvučali ništa posebno. svaki takt otvara mali hladni iskrivljeni synth kojeg ubrzo prekine isto tako mali sample dernjave ljudi u pozadini koji se u svakom drugom taktu proširi da se čuje dio neke beznadne mlake trubice. kojom logikom je el-p shatio da mora stavit baš tu te ljude šta se deru je nepojmljivo. ali se savršeno slaže. tada upadljivu ulogu uzme delayirani synth oštriji od iglica borova(no homo) i kroz cijelu pjesmu stoji u prednjem planu.
naknadno onaj mali synth šta je otvoria takt doživi i svoje druge note preko kojih se vast aire spusti i zaključi: “i aint superstitious but these niggaz are nice” i vordul, otvarajući svoj verse, sleti odniotkud i zapovijedi “now listen…”. pojavi se opako stratchanje i njegova još opakija digitalna verzija koja zvuči kao psihički poremećena robotska mandolina u bijegu iz bolnice.
i kad alaska počne vrs, u pozadini se pojavi tihi centar podloge. tri note dubokog, glacijalnog, staklenog syntha kojeg je el-p ukrao smrznutog u frižideru nekog mrtvog eskima. synth bez težine lebdi nad cijelom pjesmom kao aureola borealis i daje joj svježinu i zaokružuje ju. prva nota otpočne tradicionalno s prvim kickom prvog takta i onaj synth šta otvara takt kao da je ispali. a druga nota…svaki drugi producent, da ga pitaš stavio bi drugu notu na prvi kick drugog takta. ali el-p, nakog gadne crte koke u podrumu odlučio da je stavi na snare drugog takta. možda vam sad zvučim kao debil kao pa neš ti svejedno je. nije. a i da je svejedno…zašto nešto takvo napravit? jednostavan, nenametljiv i genijalan potez koji je centar centra podloge i koji daje nešto posebno cijeloj pjesmi. treća nota je malo tiša i zatvara loop u cjelinu.
poslje sve ode u pizdu materinu kad se pojavi pojačanje pitoresknih semplova truba koje kao da su isčupane iz glavne teme sountracka dinastije. ali kad su stavljeni bok uz bok do ovih ostalih zlonamjernih semplova sve skupa ispadne triput više zlo i morbidno.
vjerojatno ste dosad zaključili da mi je atom najdraža podloga ikad. bez obzira na to šta je sad trend na internetu pljuvat po cijelom def juxu i svim bijelim raperima. pogledajte na ughh forumima, lani svi su jahali aesop rockovu kitu a ove godine je službeno art-pederčina. jedino su e-40 i big pun pravi mciji. štogod. istina, def jux je popustia stvarno zadnjih godina i ima trenutno puno zanimljivijih labela, repera, albuma ali cold vein mi je bia i osta cold vein. album i legenda.