idesh.net lista – 10 hrvatskih hip hop albuma koje morate imati na policama (ili hard disku)

1

Prekopali smo kazete, CD-ove i svoje prašnjave mp3 datoteke i izvukli sve najbolje od domaćeg hip hopa – kimajte glavom uz naš izbor najboljih 10 koje morate imati u svojoj kolekciji.

Sredinom osamdesetih nitko nije ni čuo za njih. Početkom devedesetih su na njih gledali kao na čudake u preširokim hlačama. Sredinom devedesetih situacija se po pitanju ove branše ozbiljno zakuhala da bi na posljetku sve kulminiralo ’97. kad su radijski i TV eter poharali Hrvatski velikani – jedini hip hop singl u povijesti Hrvata koji je na nacionalnoj TOP listi dugo bio usamljen na njenom vrhu.

Kao Yoda domaćih repera ispred svih stoji gospodin Slavin Balen – renomirani zagrebački DJ sa Stojedinice koji je s emisijom Rap-Attack u naš glazbeni milje doveo zvuke Bronxa. Njegov posao su na viši nivo podigli Filip Ivelja aka Phat Phillie te Kristijan Frković aka DJ Frx koji su prvo s emisijom Blackout, a potom i s čitavim projektom (pogađate – Blackout Project) na istoj frekvenciji od 101 MHz-a u medijski prostor Lijepe naše krenuli gurati i domaće snage hip hopa. Beat je tada krenuo i više se nikad nije zaustavio…

Dvadeset godina kasnije, red bi bio rezimirati što su vrijednoga ostavili iza sebe na kazetama, CD-ima (ili ako ćemo iskreno – po torrentima), a što bi svakako trebali imati na svom glazbenom reper-toaru.

10. Elemental – Tempo velegrada / Demiurg (Menart, 2002.)


Ova ekipa je u pogonu od 1998. godine i do sad su izdali pet albuma. Iako ih svi svrstavaju među hip hopere, netipični su upravo zbog toga što iza sebe imaju čitav band što ih, zapravo, i čini originalnima.

U glazbene vode krenuli su u tročlanom sastavu (Remi, Shot i Ink), da bi, kako je vrijeme odmicalo, povećavali sastav grupe kao HDZ potencijalne kandidate za splitskog gradonačelnika. Nitko sa sigurnošću ne zna, ali vjeruje se da ih danas ima isto kao i Putokaza na Eurosongu 1993. No, koga briga, bitno je da još uvijek rokaju jednako dobro.

Kao ogledni primjer rada i djelovanja ove zagrebačke grupe stoji album iz 2002. nazvan Tempo velegrada gdje se osim Elementalovaca pojavljuje i većina renomiranih predstavnika ovog žanra poput Generala Wooa, Targeta, Bizze, One II Manya…

9. Bolesna Braća – Lovci na šubare (Menart, 2000.)

Iako su imali naum da u business krenu pod imenom Sick Rhyme Sayazz, nazvala ih je Ingrid i rekla: „Braćo, pa vi ste bolesni, pa tko će to znati izgovoriti?“ Stoga su poslušali prijedlog dotične te ime promijenili u Bolesna braća. Ipak, osim imena se nije promijenilo ništa – iz glava Davida Vurdelje (Baby Dooks) i Pere Radojčića (Bizzo) i dalje su izlazile bolesne rime koje na prvu možda nemaju smisla. Ipak, kad CD poslušate nekoliko puta, sa 100% sigurnošću se uvjerite da to što iz njihovih bolesnih glava izlazi definitivno nema nikakvog smisla.

Prvoklasne zajebancije s Lovaca na šubare poput Nuklearne, Puca me špica, te singlova Čiča Mića i Lovačke priče nikako ne bi smjeli izostavljati iz dnevnog repertoara.

8. Dječaci – Drama (Menart, 2011.)


Ekipa se krenula okupljati još krajem prošlog tisućljeća na relaciji Split – Zagreb. Preko nekoliko demo uradaka proizašlih tokom desetak godina teške šljake na posljetku je 2008. rezultiralo prvim studijskim albumom (Drama) s kojih valja obratiti pozornost na uratke poput Punjene paprike te pomalo atipične Narodne. Potonja je, pak, tektonski uzdrmala svijet šoubiznisa. Naime, kruže priče da ih je Jay-Z optužio da su mu ukrali ideju za fancy spot.

Inače, spiritus movens ove energične hip hop pojave je Vojko Vrućina, stroj za halucinogene rime koji se u pravom svjetlu svijetu pokazao i na albumu s AC3PO zvanom Kuje i laseri.

7. Edo Maajka – Slušaj mater (Menart, 2002.)

Iako se ponosi činjenicom da je „Glavati Bosanac“ Edo se iz komšiluka preselio u Hrvatsku gdje već preko nekoliko godina uspješno živi i djeluje. Nastavno tome, dok je netko uspješan i poznat, slobodni smo si ga i prisvojiti (isto kao i onog nogometaša Dammira).

On je, zapravo, Hans Christian Andersen među reperima. Ovom story telleru su dovoljne tek 3-4 minute da složi čitavu životnu priču od njenog početka do kraja (Mahir i Alma, Saletova osveta). U svojim hip hop opservacijama ne zazire ni pred kim tako da na tapetu redom stavlja korumpirane političare, sponzoruše, wanna be gangstere…
Sve ovo je na posljetku rezultiralo njegovim prvim albumom Slušaj mater koji je prije svega iskren i tečan, jednostavno odličan!

6. Kandžija i Toxara: Zlatne žbice (Dallas Records, 2012.)

Iz sive i hrđave Slavonije krajem 2012. dokotrljalo nam se nešto potpuno reprezentativno. Na biciklu kojeg krase zlatne žbice dovezli su se Kandžija i wingman mu Toxara s hrpetinom nabrijanih rima umotanim u tvrde beatove, kulenovu seku i čvarke. Oni su živi dokaz da s krajnjeg istoka Hrvatske od kojeg je, čini se, i Svevišnji digao ruke, može doći nešto na što ćete veselo otipati glavom dok se idete prijaviti na Zavod za zapošljavanje.

Bez prave šljake je i ovaj dvojac pa je višak slobodnog vremena (uz malu pomoć gostiju Generala Wooa, Saše Antića, Bvane, Brke…) kreativno utukao u dvanaest naslova koje vjerojatno nikad nećete čuti na Narodnom ili Katoličkom radiju, ali da su momci napravili hip hop albumčinu – svakako jesu!

5. General Woo – Verbalni delikt (Aquarius Records, 2011.)


Da je Verbalni delikt izašao za vrijeme Jugoslavije, General bi već sljedećeg dana završio u Partizanovom dresu na Golom otoku. Međutim, kako imamo ovu prekrasnu demokraciju i slobodu govora, Woo je potonje ustavno pravo iskoristio da se u nešto više od sat vremena iskonskog hip hopa najebe keve svima redom: bankarima, političarima, represivnom aparatu te na posljetku i nama samima – promatračima koji godinama jedemo njihova govna i – tražimo još.

Zaključak je da se Woo, bez obzira što mu je ovo već sedmi studijski album, nikada ne ponavlja te da svaki sljedeći puta može biti još provokativniji, suroviji i brutalniji.

4. The Beat Fleet – Ping-pong umjetnost zdravog đira (Croatia Records, 1997.)

Iako su ovi dragi Splićani predvođeni Mladenom Badovincem i Sašom Antićem slavu stekli tek nekoliko godina nakon ovog prvijenca koji datira iz daleke 1997. godine kad je još velika većina vas imala mliječne zube i nije još uvijek stavljala gel u kosu, prema našem (ne)cijenjenom mišljenju ovo je njihov najbolji album.

Nije tu bilo skupe produkcije, nije bilo skupih promocija ni gostovanja u talk showovima Danijel(a/e) Delaleta Trbović. Bili su samo sirovi sampleovi začinjeni isto takvim hip hopom. No, bez obzira što se vrijeme u hrvatskom hip hopu promijenilo, dečki iz TBF-a su jedni od rijetkih koji još uvijek dosljedni te ispred kvantitete stavljaju kvalitetu tako da ne sumnjamo da će još dugo uveseljavati „ovaj napaćeni narod“(Z.M.)!

3. El Bahattee – Amen (Dallas Records, 2002.)

S prijezirom su ga počeli promatrati nakon prvog albuma (Svaki pas ima svoj dan) kada je malo tko mogao vjerovati da se toliko gorčine i bijesa može skrivati u jednom mladom čovjeku. Samo godinu kasnije nadmašio je samoga sebe albumom Amen kojim je u za njega do tad netipičnoj hard core pratnji bubnjeva i gitara pokupio simpatije publike, kritike te na posljetku i onih stričeka koji dijele one bezvrijedne kipiće. Bahattee je također dobio jednog, onaj za najbolji alternativni album, te se čak pojavio i na dodjeli nagrada koja se iz Opatije uživo prenosila na nacionalnoj televiziji … s američkom zastavom na kojoj je pisalo „JEDITE KURAC“. Bio je to njegov prosvjed protiv američkog napada na Irak. Ujedno, bio je to i njegov kraj.

Urbana legenda kaže da se tadašnji urednik HTV-ovog Zabavnog programa zakleo da taj mali više nikad neće biti snimljen njihovom kamerom. Iz američkog veleposlanstva su mu javili da ima doživotnu zabranu ulaska u ovu zemlju koja se inače bavi uvođenjem demokracije po svijetu. Nedugo poslije, i službeno se povukao sa scene. Amen.

2. Tram 11: Čovječe ne ljuti se (Menart, 1999.)

Najutjecajniji hrvatski reperi koji su led probili već spomenutim Hrvatskim velikanima svoje vrijeme za prvi album dočekali su ’99. kada je iz Menartovog studija izašao Čovječe ne ljuti se.

Gospodin Srđan Ćuk (General Woo), hip hop institucija, u kombinaciji s gospodinom Nenadom Šimunom (Target), vjerojatno najboljim hrvatskim MC-em svim ljubiteljima ove vrste glazbe uljepšali su godinu tako da tko ovo još nije preslušao, molimo vas, neka to stavi među prioritete. Riječi na ovo više ne vrijedi trošiti. Klasik.

1. Nered & Stoka – Spremni za rat (Kondorcomm, 1999.)


Ono što su Marko Lasić (Nered) i Marin Ivanović (Stoka) napravili 1999. godine sa Spremni za rat ponovit će netko kad Cibalija osvoji Ligu prvaka. Iako su nam Vinkovčani jako dragi, ruku na srce, to će se dogoditi – nikad! Nadalje, recenzija ovog čitavog uratka mogla bi biti Neredov vers kad veli „sirovo, nabrijano, jebeno uigrano, prljavo podzemlje rimama izrigano“.

Međutim, ovaj tandem nije dugo opstao na sceni. Stole se zbog kroničnog problema sa sinusima na neko vrijeme morao povući sa scene, dok se Nered posvetio organizaciji raznih gaža po metropoli. Poslije su samostalno izdavali albume, pisali navijačke pjesme, ševili manekenke, izmislili lijek za rak, spašavali nasukane kitove i istrijebili glad u čitavom svijetu ali nikad ponovno im stvoriti nešto genijalno poput albuma Spremni za rat nije pošlo za rukom.