terapija.net recenzija – DJEČACI: Istina (Croatia Records, 2011)

Okey, ovdje imamo novi hip hop album splitsko-zagrebačkog sastava Dječaci. Počeci ovog sastava mogu se pratiti unatrag sve do 2005. godine. Tijekom proteklih šest godina su stekli veliku popularnost ponajprije kroz svoju web stranicu djecaci.net. A potom i suradnjom s etabliranim hip hop velikanima iz cijelog balkana. A naravno i kroz svoje nastupe, kao na primjer onaj na novosadskom Exitu. Vrhunac njihovog dosadašnjeg djelovanja je bio svakako njihov album prvijenac “Drama”. Koji je osvojio Zlatnu Kuglu, a nedugo potom i u okviru festivala Indexi 09 biva proglašen hip hop albumom godine. Njihov novi, drugi po redu dugosvirajući album nosi kratko i jasno ime “Istina”, te sadrži čak sedamnaest pjesama.

Mnogima će odmah (kao i meni samom), kao prvo u glavi odzvoniti riječi: ‘Hm, još jedan hip hop album’. Budući da sam se dobrovoljno prihvatio zadatka pisati o ovom albumu, prvo što sam pomislio bilo je: ‘Čekaju me dugi dani preslušavanja adolescentnog prosipanja testosterona’. I reći ću odmah na početku, nisam nikada poslušao njihov prvi album. Nisam “domaći” u ovom žanru. I ako ću biti potpuno iskren, i ne držim nešto puno do hip hopa. Jer smatram da je on već odavno izgubio svaku vezu s realnošću i s glazbom kao umjetnošću općenito. Pri tome mislim prije svega na sve ovo sranje što se može vidjeti na MTV-ju i drugdje. Gdje tipovi s lančinama debelim kao procent njihove gluposti repaju o “teškom životu”. I svi se ponašaju kao novi “sex simboli”, okruženi uvijek na sve spremnim ženama i nabildanim automobilima. Koji imaju onoliko ps, koliko oni gluposti izreknu u jednoj svojoj takozvanoj “pjesmi”. Po meni, hip hop je već odavno izgubio na svojem kredibilitetu. Ali sam također svjestan da pored toga svega postoji i onaj “podzemni” hip hop. Koji u sebi još uvijek nosi srž onoga što je nekada hip hop značio. I koji u sebi izvrsno umije reflektirati realnost. I upravo iz tih razloga sam i odlučio pisati o ovom albumu. Za mene je to bio izazov vidjeti gdje se on može svrstati. Iako sam trebao, usporedbe radi, kao prvo preslušati njihov prvi album, odlučio sam ipak to ne učiniti. Već gledati na njega kao zasebnu, neovisnu cjelinu. Zaboraviti na sve predrasude koje gajim prema hip hopu. I pustiti jednostavno da ovaj album i njegove pjesme utječu na mene, pa kako god to sve završilo.

Lagao bih kada bih napisao da u ovih sedamnaest pjesama nisam našao one iste karakteristike zbog kojih upravo i zazirem od hip hopa općenito. Kao prvo mi u vezi toga pred oči dolazi uvodna pjesma “Istina”. U kojoj se u tipičnoj “mamojebačkoj” maniri uzvisuje samog sebe do nebesa, dok su drugi svi redom gnjide. Ali to treba i shvatiti u kontekstu da se agresivni i vulgarni “toughe” stil jednostavno više etablirao u kolektivnu svijest hip hopa, čisto iz toga razloga jer se on bolje prodaje. Jer su upravo njegova najveća publika mlade generacije, koje se u svojem pubertetskom zanosu vole osjećati kao najjjači i najbolji. I u tome svjetlu vidim pjesme kao što su “Istina”, “Deblo” i “Cigani”; kao naslijeđivanje te “tradicije”. U kojima jednostavno u najboljem stilu podcrtavaju svoj agresivni “madafacka” imiđž opisujući kriminalne radnje, tuče i zaradu “lake love”. S tehničke strane gledano, te pjesme su vrlo dobro urađenje; dinamičan beat i jake, dobro složene rime će sigurno zadovoljiti one koji se upravo pale na tako nešto. Ali tu je i iznenađujuća pjesma “Sto eura”, koja se upravo podsmijava s tim stereotipima koji se opjevavaju u predhodno spomenutim pjesmama. Pored toga, na albumu se može naći i nekoliko, nazvao bih ih kao “pjesama-zajebancija”, pri tome mislim na pjesme kao što su “Aladin”, “Evala” i “Miris”. Na prvi pogled, to su humoristični tekstovi, s glazbenim podlogama koje imaju sasvim malo zajedničkog s hip hopom. Tako se tu mogu naći melodije akustične gitare (“Miris”), violine (“Aladin”) ili tipično dalmatinske melodije kao u već spomenutoj “Evala”. Međutim, ispod njihove smiješne površine se krije ironija, sarkazam, pa čak i kritika. Tako se upravo u pjesmi “Evala”, na primjer, uzimaju na nišan svi oni brojni dalmatinski iseljenici, koji na nekoliko tjedana godišnje dođu natrag u domovinu na odmor, puni love i željni provoda . I naravno je za njih ovo sve raj na zemlji, što, citirajući našeg trenutačno najpopularnijeg pritvorenika, ‘Nema nikakve veze s vezom, niti je u vezi s vezom’. U sličnom kontekstu vidim i pjesme “Dalmacija”, crnokroničnu “Lovrinac”, “Siromašan” i “After u zatvoru”. Međutim, u njima nema one humoristične komponente. Čak bih rekao da su na neki način vrlo ozbiljne. U pjesmama “Dalmacija” i “Lovrinac” se vrlo dobro i na tragu TBF-a opisuje “splitsko stanje uma” i općenito situacija u Dalmaciji. Dok sarkastična pjesma “Siromašan” iskreno i neuljepšano do bola oslikava mizernu zbilju i katastrofalnu situaciju velikog dijela mladih ljudi u Hrvatskoj. Kao što se može isčitati iz ovih redova, ja pokušavam ovaj album na neki način sortirati i ove pjesme svrstati u neke zajedničke cijeline. Međutim tu se nalaze i pjesme poput “Maci”, “Leteće sranje”, “Med” i “Janeway”, koje bih nazvao kao vrlo zabavno “autobiografske”. U kojima se opjevavaju razni utisci i doživljaji viđeni kroz prizmu stvarnosti i nekakvih thc-halucinacija. Od svih ostalih se izdvaja pjesma “Zgb”, u kojoj u tipičnom zagrebačkom “slangu” Dječaci opisuju svoje viđenje Zagreba i njegove “rulje”. Također bih istakao i ljubavnu, pomalo melankoličnu “Za bebu”. Koja ima za temu tragičnu ljubavnu vezu.

Glazbene podloge variraju od pjesme do pjesme i ovise o tematici; jednom su to tvrdi i agresivni, ili mekani i plesni ritmovi bubnja i basa. Tako se i same melodije također razlikuju; od mase elektronskih zvukova, preko raznih samplova, pa sve do gitarskih solaža. S nekoliko vrlo upečatljivih hookline-a. Međutim sve ove komponente su vrlo uravnoteženo ukomponirane. Što znači da je se uložilo puno truda i pažnje u same produkcije pjesama. Čije su tehničke kvalitete bez ikakve primjedbe. I vidi se da dečki imaju šlifa; zagospodarili su tehnikama rimovanja i flow-a. Te imaju i što za reći. I čine to jednim vrlo bogatim i autentičnim riječnikom.

Bez sumnje je da Dječacima nije nimalo lako, boriti se da ne budu viđeni kroz sjenu svojih splitskih predhodnika. Mada je u ponekim od ovih pjesama očito da su im upravo oni jedni od uzora. Ali ipak treba i naspomenuti da su također izgradili i svoj originalni i prepoznatljiv stil. Što i pokazuju s ovim albumom. Budući da sam ja laik u hip hopu, ne mogu valjano prosuditi je li ovaj album bolji ili gori u usporedbi s drugim albumima iz ovog žanra. Mogu samo istaknuti da je meni osobno on iznenađujuće zanimljiv, zabavan i slušljiv. Što svakako nije mala stvar, uzimajući u obzir moj negativni nastroj prema hip hopu. I to ponajprije radi njihovog osviježavajućeg načina na koji seciraju našu stvarnost, pri tome ne gubeći neku svoju urođenu pozitivnu notu. S kojom i najteže situacije opisuju s šarmantnom lakoćom i originalnom prirodnošću. S tim su probudili moju znatiželju, i svakako da ću se sada pozabaviti i s drugim njihovim izdanjima.

ocjena albuma [1-10]: 8

durden // 22/11/2011