KSET Kolumna

Klikni čitaj dalje

Za volanom: Hudara, spiljski čovjek pod kapuljačom koji, kad mu dosadi cesta, počne lupat šakom u volan i urlikat kao da je iz zoološkog vrta . Zovu ga i Suspeo zbog njegove ovisnosti o suspenceu, adrenalinu i općenito situacijama opasnim po život. Na bubnjevima: Đole, tip sa najviše kratkih majica ikad. Nikad nije viđen dvaput u istoj majici. Najveći je mrzitelj stifera i najveći poklonik rock’n’rolla i mazanja. Budući da on sam previše maže, faca mu se iskrivila od smijanja pa izgleda starije od svog oca. U sredini kombija:  Zoni, pothranjeni  purger u džemperu iz second-hand shopa.  Zondov lik je mješavina Lorda Byrona i Sheldona iz Big Bang theorya i najveća strast u životu su mu anoreksične žene. Njegov kruti, robotski način razmišljanja i nerazumijevanje humora su nama ostalima najhumorističnija serija ikad. Do njega sjedi: Ivo Sivo, tip koji voli Family Guya, uvijek je umoran i nikad mu ništa nije po volji. Obožava bježat sa stagea i pričat o svojim zdravstvenim problemima. U dugoj je i kompliciranoj vezi sa football managerom, prekidali su i pomirivali se više puta. Na basu: Joke, mali crni lik u kožnjaku, nikad ništa ne priča, a i kad priča nitko ga ne čuje. O njemu se ne zna ništa osim da je sotonjara i jedini član glupe „Tihi sadist“. Na klavijaturama: Milina, multi-instrumentalist, šminker. Djevojčice ga vole otkad je zamijenio spojene obrve i heavy-metal za šminkerski cuf i jazzy klavijature. Poznat je po solaži na kraju Lovrinca. Na kraju samo ostajem ja: kralj, as i legenda koji piše ovu kolumnu.

Nakon tonske probe uputili smo se u hostel. Iznad mladog recepcionara stajala je na zidu njegova fotografija na kojoj izazovno šeta polugol sa polucilindrom. Ispod fotografije je pisalo „Djelatnik mjeseca, Q“. Svirao je Jamiroquai.

Budući da nismo smjeli bučiti u sobama, većinu vremena smo provodili u podrumu hostela, gdje se nalazila velika televizija, zvučnici i dovoljno kaučeva za sve. S nama je u Zagreb došla naša nova menadžerica i odmah se u hostelu uhvatila digitrona. Zoni  je sastrane umirao jer mrzi spavati noć prije nastupanja.

Na stageu nam se pridružio naš čovjek Hudini pod maskom i prispojio svoje gadgete u miksete da doprinese nastupu svojim synthovima i zvukićima koje je unaprijed pripremio. Iz Splita je došao i Vuk Oreb, samo da baci vers na „Krek kući“ i zajedno sa mnom pogine na „ZGB“. Klub je bio prepun i publika nas je odlično primila, ali nam je sve izgledalo kao blagi downer nakon neočekivane ekstaze na nastupu u Rijeci. Ispotpisivali smo sve „ISTINE“ , slikali se sa svima i otišli u „Mediku“, gdje smo se trudili zabaviti u gužvi znojnih drogaša i pijančina. Neki suludi debil me tlačio da mu brat svira u Red Hot Chilli Peppersima i da mu se mogu javit kad god šta zatreba, pa sam se iznervirao i natjerao sve da idemo u hostel.

Zauzeli smo podrum hostela, Hudini i Đole su se spojili sa dva mobitela u male PC zvučnike i odradili smo više-satni freestyle jam session, gdje smo repali i ja i Zoni i ljudi iz benda koji inače nikad ne repaju. Natjerali smo i Hudaru da nam baci par kratkih ali teških lajnova poput „Zaklat ću te“ ili „Bacit ću bombu“. Oko nas su cirkulirali i ostali gosti hostela, među njima i sramežljivi, debeli čovjek koji je sličio na Newmana iz Seinfelda, sjedio je u kutu sobe u kišnom baloneru i staromodnom šeširu. Izvadio je usnu harmoniku i bez upozorenja počeo svirati blues. Radilo se o autorskom materijalu i žao mi je šta se jedino sjećam lajna „Nitko više nema da ti ljubi grudi“. Pokušali smo se uključiti sa njim u pjesmu, ali je svirao u sedmero-dvanaestinkama. Kad je session izdušio, do 8 ujutro smo na youtubeu puštali italo-disco i Kool Keitha.

Probudio sam se popodne, pojeo odvratnu pljeskavicu i vratio se spavati. Kad sam se probudio drugi put, već je bila noć i spustili smo se u podrum. Menadžerica je dovela Kunju, našoj publici poznatijeg pod imenom MC Najmanji Pišo, koji je s godinama življenja u Zagrebu prešao iz ironičnog oblačenja u propalicu u oblačenje u propalicu zaozbiljno. S njim se pojavio i njegov partner Frane Igla. Naš vozač Hudara je doveo svog prijatelja Pinokia, kojega je pratila priča da može zavezat svoj kurac oko ruke kao sat. Koliko god puta se Hudara zakleo da je to ozbiljan, zaposlen mladić i čovjek na mjestu, Pinokio je ostavljao dojam kao da se druži sa Malnarom. Nosio je visoko podignutu šiltericu i pričao na glasnom kajkavskom narječju.

Nepoznata žena, četrdesetak godina, sjela je s nama. Imala je previše šminke za svoje godine, kožne čizme do iznad koljena i pogled starog teleta. Pinokio je odmah odgurnuo nekoga da sjedne do nje i započeo je priču. Kad je ona nakon pola sata otišla na WC, Pinokio nam je razgoračenih očiju počeo šaptati na kajkavskom:  „EJ BRATE, ONA JE KURVA BRATE, KURVA“.  Ohrabrili smo ga da poduzme nešto i kad se vratila, upalio je pjesmu na youtubeu i pokušao započeti ples sa njom. Nažalost, hostelska kurva je ubrzo shvatila da mladić nema novaca i odmah je nestala. Ostatak našeg boravka u podrumu Pinokio je sjedio ozbiljno utučen jer „nije znao kako će reći ocu da ga je kurva odjebala“.

Prvo smo se odvezli do KSET-a, gdje je srbin bez obrve puštao ciganski techno. Tu je bilo više-manje prazno pa smo otišli do Močvare, gdje se održavalo natjecanje između 4 DJ ekipe. U zidove kluba su bili instalirani senzori pokreta koji su detektirali na čije mikseve publika više pleše i prema tome su DJ-evi dobivali bodove na ekranima iznad sebe.  Pokušao sam pomoći DJ Venomu i Rei tako šta sam se popeo na mikrofon i derao da sam Tonći Huljić, ali njihova ekipa je nažalost izgubila. Zoni je tu večer opet tražio „žene za zaljubljivanje“ i u zadnji tren je naletio na jednu tumblericu sa licem iz indie-pop spota. Svojim šarmom i sakoom uspio je nagovoriti nju i njene dvije nebitne prijateljice da uđu s nama u kombi da vide hostel. Problem je bio šta su dvije od njih došle do Močvare na biciklama i te bicikle je trebalo ugurati u kombi. Dugo ću pamtiti prizor u kojem je Zondo zbog prevelike čežnje za nježnošću na trenutak postao brutalni siledžija koji manijakalno gura bicikle u prtljažnik kombija.

U hostelu je Hudara, slučajno ili namjerno, sjeo do Zonijeve tumblerice, a Zonijev „boli me kurac“ tip swaga mu nije dopuštao da poduzme ikakve ozbiljnije mjere da joj se približi, da ne ispadne da se previše trudi. Dvije nebitne prijateljice su stajale sastrane i gledale na sat. Hudara se brutalno kreveljio, urlikao i prdio i svima se činilo da tumblerici nije sjeo njegov Animal Planet swag, jer su nakon pola sata djevojke pobjegle na biciklama.

Probudili smo se uz Zonijevo korenje Hudare šta je kao slon provalio u njegov indie-pop dućan i uništio sve ploče od Feist. Mislim da smo putem u Rebro pričali jedino o tome. Bio je tmuran, kišni dan i išli smo posjetit našeg prijatelja Bronsona koji je obolio od raka.

Ispred bolnice nas je uhvatila histerija od umora i umirući od smijeha smo uletili u trafiku da kupimo Playboy i gusti sok da razveselimo Branka. Izgledao je bolje nego prošli put kad smo ga vidjeli. Medicinska sestra nas nije prepoznala pa joj je Branko objasnio tko smo, uz veliki napor i teški kašalj.  Sjetila se spota za Narodnu i iskreno se obradovala. Puštao joj je „Miris“ dok mu je davala injekciju morfija. Rekao nam je da je to najbolja droga ikad. Našalio sam se da će postat đaner kao Bela Lugosi. Nije odgovorio, samo se iskašljao. Dok smo izlazili iz bolničke sobe, iz kreveta nam je obećao da se vidimo uskoro u Splitu, ako Bog da.

U hostelu smo razbacani po kaučevima gledali neko crnačko smeće i ležeći davali intervjue za Soundguardian i Muziku.Hr. Organizator koncerta nam je u hostel donio pileći tingul i pire sa komadima sira i uspio se odužiti za vatreni rižot od petka. Dotad nam je već bilo muka od gužvi i nepoznatih ljudi koji nam pričaju pijana sranja, pa smo kratko vrijeme između tonskih probi i koncerta proveli u kombiju u mraku ispred KSET-a. Složili smo se da je Štulić egomanijak.

DJ je prije našeg nastupa odvrtio dobar dio Cold Veina u komadu i bilo je zadovoljstvo gledati studentice kako u štiklama pokušavaju plesati na „Raspberry Fields“.  Iako je koncert rasprodan i u nedjelju, publika je ovaj put bila očekivano slabijeg entuzijazma, ali smo mi odradili bolji nastup, uz pomoć zadnjih atoma energije, red bulla i rakije.  Još znojni od stagea, kroz gužvu smo ukrcali instrumente u kombi jer smo morali odmah gibati u Split, zbog par zaposlenih ljudi u bendu.

Red Bull, kronični umor, višak energije, adrenalin nastupanja koji još nije splasnuo, nervoza: sve su to mogući razlozi zbog kojih se kratki put od KSET-a do prve benzinske postaje naglo promijenio iz veselja u žešću psiho-dramu. Menadžerica se derala na Ivu jer se uživo izasrao po ljudima iz „24 sata“, s kojima je ona osobno dogovorila streaming koncerta. Ivo se derao na nju da je glupača i da je njegov ispad bio najbolji trenutak u svemiru. Hudara se derao na nekoga da mu ga je pun kurac i da će ga izbacit iz kombija.  Đole je srao po svima nama jer su sampleovi zapinjali tijekom nastupa.

Usred svog  tog kaosa, Zoni je pustio suzu. Prvu u dvije godine, kako nam je kroz plač rekao. Inače smo se kao bend često svađali, ali nikad ovako brutalno i definitivno nikad niko nije zaplakao. Banuli smo u benzu i pokupovali sve sendviče koje su imali. Tek kad smo svi pojeli nešto, ispričali se jedni drugima i pomazili Zonija po ćelavoj glavi, nastavili smo bez drame putovati prema Splitu.

Ja sam tad u kombiju preuzeo posao da napišem kolumnu. Pogledao sam kroz prozor kombija i prvo šta mi je palo napamet je rečenica za kraj: „Jureći autocestom kroz crnu zimsku maglu, usred noći i usred ničega, svijet izgleda kao beznadno govno, kao nešto hladno i užasno o čemu ne razmišljaš dok kući piješ čaj ispod dekice.“

---

R.I.P.  Brane Bronson. Volimo te.