prva kolumna danas

majka mi čita dječake. svratim tu i tamo do nje na posal da pokupim auto i uredno joj na kompjuteru svaki put ka homepage stoje dječaci. e pa majko, iskoristit ću ovu prigodu da ti kažem da ne moraš baš svaki put kupit šampon od koprive. tija sam ti to reć već sto puta al svaki put zaboravim. uvik me nešto smete, uvijek je nešto žurnije i važnije.

kad sam bija mali bija sam dosta zamišljeno dijete. sićam se da mi je trebalo po ure za obuć čarapu. i uvik su me požurivali. zašto ovo pišem? zato jer je to zamišljeno dijete izraslo u jedno još zamišljenije i zablenutije dijete. zna mi se desit kad se uvatim čitat nešto (ako nije pretjerano zabavno štivo) da u uru vremena pročitam svega dvije, tri stranice. e sad, da me pitaš šta sam ja radija u tih uru vrimena.. ne znam. ima tolko stvari o kojima treba promislit, tolko događaja kojih se treba sjetit, tolko pretpostavki koje treba pretpostavit, toliko sitnica koje treba uzeti u obzir i sve tako u krug..

posljednji dani i tjedni bili su dosta intenzivni. približili smo se javnosti puno bliže nego prije. to je sa sobom povuklo mnoge poveznice koje sam dosad preskakao u svojim razmišljanjima.

indirektno to je utjecalo i na dva kolokvija ovaj tjedan koja sam loše napisao (na prvi uopće nisam izaša jer je bilo jutro nakon nastupa, a bija je lagan i sad me grize sve to). rekao sam sebi ove godine da ću bit dobar student. bolji nego prijašnjih godina. i zato mi ova dodatna rastresenost ne treba. moram skupit misli i vratit se s njima u laboratorij. nazad u jezgru.

previše je stresa vani.

to je bila prva kolumna danas. cura mi ide oko osam u beograd, tako da ću drugu kolumnu stavit tek večeras. o tome kako sam doživio ovu nedjelju u kocki – grosso gadjeto, red bong, vuneny.