meduza

ulazim u portun. naporan, ružan dan. nema kiše. suh dan, malo presuh.
koraci mi odzvanjaju kao da sam u crkvi. stanem isprid lifta, već troje ljudi čeka. među njima ona zgodna, halle berry izgledajuća kuja (djevojka, ne mislim na ženskog psa).
vrata se otvore, uđemo u lift. sto mu afrodita, fina je kao pakao.
želim ju petkom navečer zatočit na zadnjem katu luxuznog hotela šta pluta na oblacima i pokazat joj kako roza postaje ljubičasta. želim da bude moja i kad nije sa mnom.

ima nešto mezopotamijsko u njoj.

ta pripitomljena životinjska privlačnost.
lift je jebeno tijesan. ima nas valjda osmoro u dva metra kvadratna. morala je stat isprid mene (na mene, praktički). zraka baš i nema i jedino što osjećam je njena stražnjica koja me onako, prijateljski, druželjubivo dodiruje. u glavi baš govorim, sebi – vidiš, bome je ovdje lijepo, mogao bih ostat živit na ovom mjestu. tu, s njenom guzom. i baš kad sam se dogovorio sam sa sobom da neću dopustit nikome da me odlijepi od nje, netko izađe iz lifta. otvori se prostor u liftu, i ljudi se razmjeste.

ima boga, mali nacrtani ivo jedan čas je plesa u krug s perjanicom na glavi, a drugi na koljenima sklapao ruke zahvalno gledajući prema gore, bog je lijep, bog sve vidi, jer, i nakon izlaska jednog od putnika na ovom našem putovanju, ostala je pripijena uz mene. to je stvarno bija katalizator jer nakon toga, nisam osjećao ni svoje tijelo ni svemir. lift je stajao, ljudi su izlazili… i nakon određenog broja dana, tjedana, godina simbioze ostali smo sami u liftu. još uvik je stajala isprid mene. lift se zaustavio a ona nije iskoristila prvih nekoliko milisekundi da izađe, idućih nekoliko sekundi stajali smo nepokretno, a ja sam razmišljao dal da učinim šta. – e pa to je to, iskoristila si svoje milisekunde za izlazak, sad je već pristojno učinit potez – pomislim i prođem joj lagano prstima preko nadlanice, nastavim polako prema laktu i u tom trenutku joj pogledam u facu. imala je ogromnu udubinu usred lica, zapravo, nije ni imala lice već joj se glava od samih krajeva udubljivala prema sredini. ovo nije moj lift, ovo nije moja zgrada pomislio sam u istom trenutku u kojem su nas, kao da smo od žvake, dvije ruke su razvukle jedna za glavu druga za noge i skupa sa tim beskrajnim tornjem kojim je jurija lift, sve smo se više stanjivali i rastezali i oko nas je bilo sve više crne pozadine dok se na kraju nismo tolko stanjili da nas više nije bilo.

idući put kad budete pričali sa mnom, imajte obzira.