staki
ove noći sam, gubeći se po zagrebu (valjda je bio zagreb jer je bio dosta velik grad čije ulice nisam poznavao, a nisam bio u stranoj zemlji) u sitnim noćnim satima naletio u praznom klubu na dvojicu živopisnih brejkera koji su ponudili da me odvedu na 2 tuluma. jedan od brejkera se zvao kevin. idućeg trenutka stajali smo pokraj aparata za kavu i čekali na svoj red zajedno s drugim ljudima koji su uredno stajali u redu. u redu za kavu.
pokraj mene je stajao jasmin stavros.
pokraj mene je stajao jasmin stavros koji je pjevušio refren od kralja ribara. kad je završio rekao sam da mi je drago što mu se sviđa ta pjesma. samo me promatrao i šutio. kad je progovorio raspitivao se kako ide to nama i jel punimo klubove i to. pušio je neugledan smotuljak škije i stajao mi dovoljno blizu da nam se face dotaknu ako se netko od nas dvojice slučajno nagne prema naprijed. počela je kiša i shvatio sam da se nalazimo u brodogradilištu. ova dva brejkera su se negdje izgubila. ispričao sam se stakiju što moram prekinuti razgovor i otišao ih potražiti.
odlazeći sam zapazio jasminovu facu koja se razvukla u nevjerojatno tužan izraz za tako površan razgovor koji smo podijelili. nije bio sretan što odlazim.
pronašao sam onu dvojicu unutar neke metalne konstrukcije, s ostalim brejkerima s tuluma. svi su imali plave boje po licu.