August, 2013

ja sam kralj boli. izlaprdao sam neki monolog o svim tim različitm razinama boli, o inverzivnijoj babuški patnje. kad je otvoriš unutra je još jedna, pa još jedna, samo šta nisu uvijek jedna manja od druge, ustvari su sve veće i veće, samo se mijenja tvoja tolerancija na bol, otupljuješ, ustvari zavoliš tu patnju, jer zašto nebi inače promijenio sve, al’ nikad ne promjeniš, nikad, ne, ne, ne. ti voliš tu bol. sreća je dosadna, sreća je glupa i naivna, osim toga nemaš ti hrabrosti za sreću. rekao sam andrei samo da nisam siguran da li sam oduvijek volio patit ili je to došlo s patnjom samom.
andrea je rekla: šta je bilo prije – kokoš ili jaje?
u tom trenutku sam osjetio bol što ne volim andreu na način da je želim fizički, bol što neću provest cijeli život s njom, što joj nikad neću razbit vazu o glavu mrzeći njenu glupu facu i šutnju, prokletu šutnju koja se uvukla od zamora materijala, tog krhkog materijala od kojeg se veze sastoje.
u tom toku misli nju se naravno uopće i ne pita da li bi htjela bit sa mnom, jer zašto i kako netko nebi htio bit sa mnom? to nema smisla. ja sam supernova.
šta bi bilo kad boli nebi bilo?

smiješno u čemu sve uspijem prepoznat razlog za tugicu.
znači mjerimo vrijeme tojest tu neku prolaznost vremena, odnosno mjerimo kojom brzinom mi sami prolazimo, jer vrijeme, što li je i tko to zna, tog čovjeka bome jebat treba, jebat treba onog koji to zna. takovo znanje zaslužuje da bude najprekrasnije jebano, al’ da, što htjedoh kazat – pa to mjerenje vremena i kalendari i sve to…
užasno me nervira što je prvi dan ljeta ujedno i najduži dan ljeta. svaki idući dan samo je jako sporo klizanje silaznom putanjom. pogotovo tamo pred kraj ljeta, pamtim još iz djetinjstva kad bi igrali balun na pomoćnom hajdukovom ili košarku na školskom, kako bi izdajnički doklizao sumrak, sumrak kojem ne možeš ništa. sumrak u kojeg možeš samo buljit, sjetan. zadnjih godina volim tokom devetog mjeseca slušat onu pjesmu ljeto, od jinxa.