January, 2007

Razmišljao sam o retardiranom djetetu s nekom iskrivljenom facom kojeg roditelji voze na stražnjem sjedalu u metalik sivom ultra kul ultra dugom autu. zbog brzine i shiny efekta glamuroznog auta, to dijete je izgledalo mnogo kul u očima pješaka kraj kojih je proletjelo. u tom trenutku baš sam prolazio ispred nekog kafića i uhvatio se kako u hodu grčim i krivim facu zamišljajući lice tog djeteta. momak koji je sjedio na barskoj stolici u kafiću dobacio mi je zabrinut pogled.

iiiiiiii došo k sebi kad mi je mozak shvatio da dva policajca stoje vrlo blizu mog lica i viču na mene. Čini se da im se nije svidjelo moje ležanje na cesti odmah do sumnjivog Casina. Niti to da situaciju uopće ne shvaćam ozbiljno. Niti to ša ih pitam da me odvezu doma. Šteta. A reko mi je jednom neko davno da su to dužni učiniti ako ih neko pita, a nije u stanju hodat. iiiiiiiii još jednom izvuko sam živu glavu, a djevojka mi ne odgovara na poruku, mada mi je dala broj u subotu. čemu to? mora da me je i ona vidjela kako ležim negdje.

Jel znaš ti ša dječaci sad upravo u ovom trenutku rade?

• Vojko negdje pije rakiju, krivi se, ljubi maloljetnice, plače, potpisuje im se na sisu, piše narodne pjesme, i zove MC-a Guščje Pero kako bi mu djevojčice vikale na telefon da su Vojkove kurve.
• Ivo negdje pije zadnju čašu vina, jede svoju zadnju tužnu kajganu, repa svoj zadnji vers, nešto o “balkonu balkana”, izjavljuje svoju zadnju emo rečenicu, nešto o tome kako su sve žene kurve, plače, i stavlja omču oko vrata.
• Rađa gleda neki film sa svojom djevojkom, trlja se svojim nosom o njezin, plače, objašnjava joj ša se događa na ekranu, i broji svoje dobitke na kladionici.
• Ja negdje ležim na cesti, mislim na svoje bivše djevojke, lupam glavom u beton, plačem, ispijam bocu koju sam pronašo negdje, i vičem “JEBI ME KURVO”, dok mi slučajni prolaznici dobacuju kako sam samo bahata umišljena purgerčina i ništa više.

To je to.

svratio komšija kod mog dida taman na ručak. kad ga je moj dida ponudio da sjedne, komšija mu je odgovorio da je već kući ručao, ali da će samo malo čalabrcnuti. i čalabrcnuo je pijat juhe, tri sarme i dva velika komada lešog mesa. nakon ručka mu je moj dida rekao, ako sutra bude opet navraćao, da ruča ovdje a da čalabrcne u svojoj kući.

Da li umetnik doživljava svet i život drukčije od običnog čoveka? Nema opravdanog razloga da se tako misli. Svakako, on mora da bude duboko zainteresovan – i impresioniran – tim doživljajem. On isto tako mora da poseduje mudrost da bi nalazio značaj u pojedinačnim zbivanjima razumevajući ih kao simbole sveopštih istina. Te osobine su neophodne, ali nisu ograničene na umetnike. Umetnikova privilegija je sposobnost da shvata prirodu i značenje doživljaja u smislu datog medijuma i na taj način ga učini opipljivim. Neumetnik “zanemi” pred plodovima njegove osećajne mudrosti. On ne može da im pruži odgovarajuću materijalnu formu. On može da izrazi sebe, manje-više artikulisano, ali ne i svoj doživljaj. U trenucima u kojima je jedno ljudsko biće umetnik, ono nalazi oblik za bestelesnu strukturu onoga što je osetilo. “Jer rima iz nevolje ritam može da stvara.”