sranje

kad vas nešto zateče. kad par trenutaka u nevjerici blesite u nešto. al ne mislim na članak u novinama u kojima ste pročitali da se vaš najdraži pjesnik/glumica u sapunici vjenčao/la odnosno našao nekog, nekog drugog, ne vas. mislim na nešto još gore od trenutka u kojem ste shvatili da ste već pogledali sve nastavke simpsona…
nešto gore od škrgutanja zubima nakon šta na vijestima vidite da je ashton kutcher prvi put igrao loto i dobio najveći dobitak u povijesti.
nešto kao kad saznate da je severina snimila kućni uradak i da ćete ga za dva dana dobit u ruke, sjećate se tog prekrasnog božanskog ‘ne vjerujem da se ovo događa meni’ osjećaja? e pa upravo takvo nešto samo u suprotnom smjeru, s negativnim predznakom.

i tako ja danas, par dana nakon neke gadne viroze kašljucavice umo mutilice i fibra vručice samouvjereno hodajući hodnikom (prije par dana su mi zidovi išli livo desno dok bi hoda) odem do ormara i izvadim vagu. pokušavam je centrirat i nakon popizđivanja, odustanem od namještanja jezičca. kilo više, kilo manje, nije bitno. ponavljam bolestan bijah, zadnjih 5-6 dana provedoh u krevetu pijući čajeve. upravo zato i pomislih: pa hajde da vidimo kolko smo kila skinili. stanem na vagu, gledam i čudim se. sestra me promatra krajičkom oka iz sobe, i znajući to ne pokazujem na faci nikakvu reakciju. samo siđem s vage, spremim je nazad u ormar i odem u sobu. kako se ovo moglo dogodit? trebao sam smršavit do sad. sranje..
debel sam. svake zime ista priča.