ruralnagorila.wordpress.com lista – Gorilini naj albumi 2011: #5-#1

5. Jedi Mind Tricks – Violence Begets Violence
[922 boda / 1 glas]
Šteta je što ne postoji termin za fenomen benda koji postane dobar tek nakon što propadne. Dešava se generacijskim ili bendovima koji su u jednom trenutku bili the next big thing.

Umjetnicima je potrebno par albuma da se pomire s činjenicom da njihova muzika nije više relevantna i počnu raditi:
a) ono što najbolje znaju (Prodigy – “Invaders Must Die”)
b) ono što vole (JMT – “Violence Begets Violence”)

Češći fenomen je da bend krene raditi back to the roots materijal i snimi još nekoliko sramotnih albuma na kojima pokušavaju zvučati kao novi bendovi koji pokušavaju zvučati kao oni.
Ali za to već postoji ime.
Slayer.
Imajući na umu da su Jus Allah i Vinnie Paz duo u kojem je Vinnie musliman jasno je da je not giving a fuck bila premisa projekta i prije desetak godina – sada kad su bijesni i nemaju što izgubiti, nitko ne daje … manje jeba… no less fuck is… oni su Nick Nolte.

“Shit is fucked up”. (Offspring)

Violence Begets Violence ne može biti out više nego što jeste; bijela indie-ekipa sluša Taylor The Creatora (jesam li dobro napisao to sranje?) i Odd Future OMGFGGTY (jesam li dobro napisao to sranje?), crnci su praktično reversed-wiggeri (oznaka za tight jeans crnca u V izrezu i bijelim raybankama je u fazi postprodukcije; moj prijedlog indiegger je neslavno propao) i nitko sa imalo samopoštovanja ne želi znati što slušaju, iako se priča da postoji nešto što nazivaju “Drake”. Izdavanje ovakve hip hop ploče u ovom trenutku je poput dolaska u Starbucks s fudbalerkom i podvrnutim rukavima na majici kratkih rukava. Neki će se zapitati da li oni to ozbiljno, a većina će ignorirati. Istina – Jedi Mind demographics je praktično nepostojeći: Muškarac, gangsta, militantni musliman iz Philadelphije ili Jerseyja, talijanskih korijena, sluša black metal.

“Mentalitet koji niko nima, rođen za smrt i život bez cilja”. (Žuvi, Hajduk Split)

Kupovina (skidanje s interneta) hip hop ploče (mp3-ca) je za bijelca poput odlaska u low rise pit po junk. Dolazimo samo po z a j e b a n o sranje jer loš shit imamo i pred zgradom. Drugim riječima – za butthurt bičanje o životu, rime za koje je potreban Merriam-Webster tab u browseru i uvrnuto sempliranje loše bjelačke muzike imamo… lošu bjelačku muziku.
I gdje je nestalo nasilje? Ne, Action Bronson i njegov toughest-mofo-in-a-special-ed-class horor bulšit se ne računaju. Hip hop pjesme koje ne mogu funkcionirati kao entrance song Nicku Diazu ne trebaju postojati. Ozbiljno. Prestanite pisati ta sranja.

Rap theme-pool koji je dosta dobro fukcionirao do sada:
– potpuno nepoštivanje ljudskog života
– ostalo (kurave, droga i disrespect nakon što je prva tema u potpunosti iscrpljena)
U ovom segmentu JMT briljiraju potpuno: suludo nasilje i mržnja. Neprijatelji su brojni: pederi, “svinjojedi”, katolici (ista stvar, ali isplati se ponoviti zbog količine lajni koja im je posvećena), #Occupy ekipa, MTV cribs rapperi, ostali zamišljeni dileri, svjedoci, slučajni prolaznici koji neće svjedočiti, cinkaroši… papa (očigledno). To je već nešto uz što se može raditi mrtvo dizanje!

Najblistaviji trenuci ovog albuma proizvod su lošeg workflowa između dva MC-ja, tema je načelno dogovorena, ali pristupi su potpuno različiti, često i suprotni. Najbolja pjesma na albumu, “Carnival of Souls”, ujedno je i najbolji primjer toga; nakon što Vinnie Paz završi svoj rant (“AK-s and grenades, matter fact I slay them with blades, They blatantly gays, faggots in berets in parades […] You face the brigade, I hate you and I pray you get AIDS […] I would bomb a nation for God, [I’m a suicide bomber) […] Y’all are swine-eaters, that’s abomination to God”), Jus Allah otvara svoj dio s “All I got is too much hate, not enough love…”. Da stvar bude potpuna pobjeda, različiti pristupi se spoje na refrenu, koji objašnjava duh ovog albuma: “Fuck all the story telling, I don’t like these phony fables/ You niggers sound like cable, fuck you and your fucking label.”

Ostatak albuma prolazi u prekrasnim referencama na borilačke sportove (“You don’t fight, you ducking fights, you Mayweather”), modificirano oružje (“We Islamic wars, we that godbody/ We the Russian AK, we the sawed shotty”) i još nasilja (“I punch you in the face for nothing, I just love the conflict”), uz anti-kršćanstvo (“Fuck a crucifix, I’ll use it just to stab a nun”), usputnu mizoginiju (“I keep a stupid bitch around me just to stash the gun”) i naravno – metal (“I’m Black Sabbath, you savages get a lashing tongue/ I’m black magic and ravenous, you a passive crumb”). Nekome bi moglo smetati što autor ovih stihova nevjerovatno podsjeća na onog malog jadnika iz “Kralja Queensa” i sawed shotty bi ga vjerovatno izvalio na leđa, ali to ne bi trebalo biti važno. Nije se prigovaralo ni “Predator”-era Ice Cubeu što mu put nije baš bio popločan drive-by leševima, važna je namjera i egzekucija (pun intended).

“When I’m not shooting I get iron deficiency, And I don’t wanna have the guys look at me differently, I would rather have a gun than an epiphany…”

Me too, Vinnie.

Violence Begets Mindless Violence. There. Fixed that for ya. (GP)

4. Bon Iver – Bon Iver
[938 bodova / 12 glasova]
Čuo sam sve uvrede. Sprovodna muzika, depresivno zavijanje neoprane zabiti, makni taj smor mater ti…. Ne kuže. Ne kuže moć tih zvučnih valova koji u sebi nose daleka smrznuta prostranstva bescilja, tračke nade na kraju vijugavog puteljka kao i zavodljivu anonimnost velegrada. Negdje tamo, vani, daleko. U metrou. Na plaži. U gomili i osami, bilo mi je lijepo u Vernonovom snijegu. Puno glazbe dođe i prođe (kao dobitnici Oscara kojih se nitko više ne sjeća nakon par godina – “King’s Speech”?). Bon Iver ostaje. Zima je, proći će me, mislio sam, a onda je došlo ljeto. I nije me prošlo. Postao mi je to zvuk plaže, ljeta, kontra koja se samo trebala dogoditi. Paše. Paše uvijek. Često. I svuda. Moj. Privatan. Najbolji na slušalice. Volim ljude koji vole Bon Iver. Prepoznajemo se u gomili.

Novi album je sljedeći korak u razvoju, neuredniji, prištekan na struju, nova simfonija hipnotičke melankolije i bolji sa svakim slušanjem. Čak se i na “Beth/Rest” navikavam. (Zašto, ali zašto, tako nemaštovit naslov albuma?) Vernon je otkrio mainstream i mainstrem je otkrio njega. Da li je to dobra stvar, tek ćemo vidjeti. Nemoj, pliz, postat arogantni seronja. (LR)

3. Centro-matic – Candidate Waltz
[1114 bodova / 6 glasova]
Sve do prošle godine sam sustavno izbjegavao Willa Johnsona i njegove Centro-Matic. Razlog je banalan: uspio sam sebe uvjeriti da nemam vremena za još jedan katalog i njegove popratne projekte, a hrabrosti za popravni ispit jednostavno nisam imao. Previše gradiva. No, ignoriranje je bilo uspješno sve dok nisam pao na najjeftiniju foru – slomio me hit! Zamislite, Centro-Matic nakon više od 15 godina karijere imaju hit za koji su snimili i spot. A ta “Only In My Double Mind” je toliko grandiozna i zarazna da bi vrlo vjerojatno mogla preživjeti više od pola godine svakodnevnog puštanja na jednom Otvorenom radiju. O da, tamo neki alt-country bend snimio je univerzalnu monumentalnu pjesmu za samopomoć: “Champion of quarantine! Quarantine your demons, friend. Respect ability, respect what is you.” Taj sam video pokrenuo samo kako bih se još jednom uvjerio da propuštam nešto važno, ali umjesto informativnog pregleda desila se pjesma godine (ajde ju napokon poslušajte). Ubrzo nakon toga počeo se dešavati i cijeli “Candidate Waltz” kojeg sam odmah sam sebi objasnio kao album kojega Wilco nisu snimili između najboljih “Summerteeth” i “Yankee Hotel Foxtrot”, na što je Gogo ponudio još zanimljiviji odgovor u svom detaljnom osvrtu. Nakon nekoliko slušanja bilo je jasno da su Will i njegova družina posebna priča. Ali to sam mogao i očekivati. Trebalo je samo žrtvovati nešto drugo i prilagoditi raspored. Za kaznu će mi se taj lik višestruko vraćati u budućnosti. Pazite samo ovo: za koji dan izlazi “New Multitudes”, album sličan sada već starom i kultnom projektu Mermaid Avenue u sklopu kojega su krajem devedesetih Billy Bragg i Wilco uglazbili neobjavljene pjesme Woodyja Guthriea. U ovom novom projektu čeka nas jedna totalno neočekivana kombinacija urbanih kauboja: Will Johnson, Jim James (My Morning Jacket), Jay Farrar (Son Volt) i Anders Parker (na njega ovom prilikom prvi put nalijećem). (DS)

2. James Blake – James Blake
[1215 bodova / 12 glasova]
James Blake je ležanje u oblacima natopljenima kloroformom, ali onim koji nikad ne omami do potpune besvijesti. Osjećam se ugodno i zapravo se nalazim korak do savršenstva, ali nešto nedostaje. Vječito me bode ta jedna kriva nota, ugodna pulsacija ali na potpuno krivom mjestu, i nije mi jasno zašto jer smo u teoriji apsolutno savršeno stvoreni jedno za drugo.

Vidjela sam ga i prije nego što mi je ikada progovorio, i znala sam da je to to. Gledao me sa stranica i-D-jevog exhibitionist issuea, čitala sam što priča o svojoj muzici, o Londonu, sjećanjima, dubstepu s kojim se prvi put susreo u FWD>>u. Obara me s nogu činjenicom da svira klavir od osme godine, ali kaže da voli i elektroniku. Savršeno, moja kombinacija. Brendel meets Burial u slowmotionu, tako mi mali James izgleda kao da bi mogao zvučati. Ne samo da ga želim, nego ga baš trebam. Još od Saltilla me nitko nije uzeo među dlanove i zgnječio u najnježnijem tonalnom ljubavnom zanosu, onom zbog kakvog plačeš od tuge i vrištiš od sreće istovremeno. James bi mogao biti taj. Nema veze što ne priča previše, bitno je da to što kaže bude moćno poentirano. Želim da mi slomi srce, tako ćemo se najduže voljeti.

I don’t know about my loving anymore, All that I know is, I’m falling… Blakeove pjesme podižu bijele vibrirajuće mramorne zidove u mojoj glavi, toliko nepregledne i glatke da se nemam za što uhvatiti dok potpuno prepuštena njegovom eksperimentu klizim niz njih iz jedne stvari u drugu. Iz “Unluck” u “The Wilhelm Scream” u “Lindisfarne II”. Tu malo zastanem, odmorim na boniverastoj livadi među žutim tratinčicama ispod plavog neba, i uskačem naglavačke u “Limit to Your Love”. Zavodi me pjevajući kako ništa nije trajno, uspijeva mi napola slomiti srce i taman kad počinjem misliti kako imamo nade, “To care like you” me vraća nazad u stvarnost u kojoj je ljubav plutajući označitelj a emocije uvijek potčinjene razumu. Sve bih to nekako i mogla preživjeti da se ne moram kroz “I Mind” i “Measurements” na -10 u pola 5 ujutro vraćati kući iz izlaska za koji mi u tom trenutku postaje jasno da je bio suvišan.

Nažalost, ne odgovara mi kad sam na biciklu i ne volim s njim izlaziti van, dinamike nam se u javnom prostoru nikako ne poklapaju. James i ja najbolje funkcioniramo kada smo solo kod mene doma, samo što sam postala štedljiva s vremenom pa ga sve manje trošim na one s kojima ne mislim ozbiljno. Zavele su me doduše njegova drskost, kreativnost i klasično glazbeno obrazovanje, i iako je još uvijek malo premlad da bismo bili ozbiljni, “Enough Thunder” me strpljivo čeka na hardu. Ili ja njega. A i Saltillu novi album izlazi u veljači, tako da će ova godina biti ok kako god da okrenem. (PB)

1. Dječaci – Istina
[1461 bod / 9 glasova]
Obraćaju se generaciji stasaloj u vrijeme sanaderijanskog blagostanja, onoj koja sa diplomom može guzicu obrisat, a bez nje cemenat mišat. Onoj čija je budućnost propala kao tržište kapitala. Onoj koja je od malena zadojena suludom mržnjom i bolesnim nacionalizmom, onoj koja je na svojoj koži osjetila kolaps obrazovnog sustava.

Međutim, nismo se predali. Internet nam je prozor u svijet. Kultni sultani multija ga utiliziraju na najbolji mogući način i komuniciraju s nama, svojom militantnom i gnjevnom sljedbom, putem sajta, foruma, majspejsa, fejsbuka, tvitera, lastefema i tumblera. U nama se stvara taj infantilni osjećaj pripadnosti, poput onog navijačkog kojem se rado izrugujemo. Taj nam osjećaj prihvatljivim čini i dotad nezamislivo. Ponosni smo na svoje prijatelje, čak i ako vole mislit da nismo dio njih, i podršku im iskazujemo kupovinom albuma, gubljenjem glasa na rasprodanim koncertima i zajedničkim napadima na svakog neistomišljenika. Razumijemo i nešto starije, one kojima je rat ukrao mladost, ali našu himnu ne izvodi Laufer, nego Papi Batina. Ovo nije svijet za nas, iako smo pročitali jednu knjigu više nego Kerum. Junaci našeg doba su Lisbeth Salander i Vojko Vrućina. (MI)

(pisali: Goran Pećanac, Luka Rukavina, Dražen Smaranduj, Petra Belc, Matej Ivušić)