dalmatinskiportal.hr intervju – PITAJ ME BILO ŠTA Zoni: Svjestan sam da ću u Splitu uvijek biti stranac

Zoni iz Dječaka je kao gost serijala ‘Pitaj me bilo šta’ odgovorio na pitanja čitatelja Dalmatinskog portala. Evo pitanja i odgovora…

Zašto se zove novi album Firma?

– Osnovali smo legalnu firmu, imamo poslovne prostore, dolazimo svaki dan raditi u firmu. Kad god je netko tu, a pitamo ‘Di si?’, odgovor je – ‘U firmi’. Non stop nam seru po internet komentarima da smo se prodali, pa nam je bilo zabavno spojiti tu istinu o osnivanju firme i odvest ju do krajnosti. Kao, da, prodali smo se, firma smo, radimo proizvod, taj proizvod je glazba. I to ne iz sprdnje kao TBF na Maxonu, nego realno, to je ono što radimo svaki dan. Naučili smo dosta od SARS-a i Dubioze kroz razgovore na zajedničkim koncertima, može se naučiti i od Huljića. Pitanje je radne etike, pitanje je toga da ono što radiš, radiš na najvišoj razini na kojoj možeš u tom trenutku. To nam je posao zadnjih par godina. Ta tri lika te Predsjednik i Miki (Igor Marović i Milan Latković, op.a.), mi smo firma zadnjih godinu i pol i ovaj album je rezultat toga. Imati firmu u ovoj glupoj državi je samoubojstvo, a ima tu i nekih pjesama koje su ravne samoubojstvu, sve nam se tu poklopilo. Firma je i dobra čvrsta riječ, ima FIRM u sebi.

Kako se nosiš sa sveprisutnim seljaštvom u Splitu? Krkanima, đikanima i ostalima?

– Ne nosim se, družim se 99% vremena samo s najužim krugom ljudi, tj. Dječacima. To su sve inteligentni i obrazovani ljudi.

Kako bi opisao splitsko stanje uma?

– Ne znam šta bi ti rekao na to, ne pratim uopće druge ljude. Živim svoj mali život fokusiran na uspjeh toga što radim, jednostavno se ne bavim drugim ljudima i time šta oni rade tj. ima ljudi koji me prate na Instagramu i koje upoznam, na njih pokušavam djelovati motivirajuće, da ulože neki rad u svom životu i ispune svoje snove stvarajući sebe i svoj idealni život. Svoje kreativno djelovanje stvaram iz vrlo subjektivnog kuta i iz intimnih životnih iskustava. U tom pogledu bilo bi mi isto živjeti bilo gdje. Jedina je razlika u tome što sam ovdje pronašao usku skupinu vrlo kvalitetnih ljudi s kojima surađujem, a to nigdje nije lako pronaći. Iako živim 11 godina u Splitu, svjestan sam da ću uvijek tu biti stranac i izbjegavam komentirati grad čak i kad me se pozove. Glazba koju je u zadnjih 15 godina napravio krug ljudi s kojima surađujem je i više nego opširno iskomentirala ovaj grad. Ako su dnevne novine odraz društva, vidio sam jučer petinu naslovnice Slobodne Dalmacije posvećenu astrološkim bulažnjenjima, to mi je bilo sranje.

Koja je trenutačno najbolji glazbeni sastav u Splitu?

– Vojko V, jer on je ključna poluga i iza Dječaka i Kiše metaka.

Kako funkcionira glazbeni biznis u Hrvatskoj, kako se dijeli kolač?

– Preopširno pitanje. Ne znam kako ZAMP dijeli kolač, tj. pročitao sam kako oni kažu da dijele kolač i to nije njihov proces učinilo ništa transparentnijim niti objasnilo te mrvice koje nam šalju. Oni su jedini koji dijele išta, sve drugo moraš sam uzeti. Evo mi je upravo HDS poslao da dodjeljuju Ivanu Zaku platinasti forte, ha, ha, ha! Platinu mu daju jer je prodao 5000 komada! Eto šta ti je platina danas u Hrvatskoj, 5000 ljudi.

Je li ti glupo što vas slušaju uglavnom tinejdžeri i tinejdžerice, a ne stariji?

– Ako je vjerovati našim Facebook statistikama, to jednostavno nije istina. Drago mi je da nas slušaju i tinejdžeri, jer nam to samo znači da svakom pjesmom dobivamo novu publiku, a bend na ovim područjima, na ovako malom tržištu, ako nema konstantan priljev nove publike, može se ubiti odmah.

Kiša metaka je sad ekipi u Splitu napetija od Dječaka. Čak i Krešo & Žuvi. Kako to komentiraš?

– Drago mi je zbog Kiše metaka, jer su ljudi poput Oreba i Batmana i Kreše bili u ovoj priči s Vojkom i Ivom od samih početaka prije 15 godina. Drago mi je da i oni mogu uzeti paricu od ovog rep sranja. Drago mi je da smo nakon ‘Istine’, kad smo osjetili da smo došli na jedan plato, dali taj jedan period života i pomogli našim ljudima, dali im ruku. Znači, Vojko je napravio dva albuma Kiše metaka, ja sam preko godinu dana utrošio samo na album Kid Rađe. To se negativno odrazilo na naš kreativni output, tj. na količinu pjesama koje smo izbacivali u tom periodu, ali opet mi je drago zbog njihovog uspjeha, zajedno smo jači. Sada kad su oni stvorili svoj studio i osovili se na noge, u nečijim očima nas i prestigli, mi nastavljamo svojim putem. Želim sreću i njima i nama. Jasno mi je da je nekome napetiji bend koji je bio vrlo produktivan u prošlom trogodišnjem razdoblju od benda koji je izbacio samo par pjesama. Vidjet ćemo kako će stvari stajati nakon našeg novog albuma, a i nakon toga, ali jasno je da će uličarima i svijetu iz kojeg Krešo dolazi biti draža glazba kakvu on proizvodi. Niti ne pokušavam raditi glazbu za taj svijet, niti se smatram njegovim dijelom, ima i drugačijih ljudi koji žive u ovoj državi, kojima se obraćamo, tako da ne mislim da nam se publika nešto puno preklapa.

Bi li volio kao pedesetogodišnjak još raditi ‘rap’?

– Ne mogu ti odgovoriti na to. Znam da ću idućih 10 godina biti maksimalno posvećen ovome kao nikad prije, jer ne mogu znati koliko možemo daleko, ako ne dam sve u to, ako ne dam maksimum. Do sada sam davao možda 50% vremenski, jer sam uvijek bio preokupiran faksom i drugim stvarima. Sada idem All In, a nakon toga ću posložiti što je učinjeno i vidjeti kako dalje.

Zašto se u skoro svakom tekstu može izvući bar jedna dvije rime ili motiv iz TBF-ovih albuma? Odgovor da repate o sličnoj tematici nije izgovor. Treba više originalnosti…

– Nigdje ne vidim dati konkretni primjer, tako da ti mogu samo reći da govoriš gluposti. Nakon toga se zapitaj čiji rad je inspirirao Sašu da napiše lajn ‘Neko Orson Welles sranje’ u Smaku svita.

Kad si se upozna s Vojkom i Ivom i kako je to sve krenulo i kako ste došli do ideje da se zovete Dječaci?

– E, brate, pitanje iz svakog intervjua ikad. Neću! Upoznali smo se na internetu, to ti je to.

Boriš li se s konstantom nestašicom meda?

– Ima šest mjeseci da sam prestao dimit i tako će i ostati.

Osjećaš li se uvijek kao maslačak ili samo ponekad?

– Ha, ha, ha, ha! Ne znam zapravo što je to osjećati se kao maslačak, osjećam se nekad kao da mi fali ženske nježnosti, ženski dodir, jer mi fali trenutačno, ako na to misliš. Maslačak je više smišljen kao metafora u pjesmi koja će u refrenu povezati sve te slike koje se nabrajaju u versovima. Znači, nešto što leti svijetom i pokazuje ti samo najljepše prizore. Mogao je biti kolibrić, mogla je bit lastavica, helikopter, dron, eto ispao je maslačak.

Koliko je sad godina ST dima u tvojim plućima? Jesi bio kod kolege u Babinom Polju?

– Dima puno, previše, zato sam i prestao. Osjetio sam da mi je taj osjećaj dao sve što mi je mogao dati u životu, da više ne dobivam ništa novo u pogledu iskustva, da sam dosegao plafon. Tako sam prestao i posvetio se drugačijim životnim iskustvima, život je jedan i ne baš dugačak, pa bi mi bilo nerazumno da ga cijelog proživim na isti način. Možda se dimu vratim u kasnoj penziji kad će me neće biti briga za razinu produktivnosti i fokusiranost na posao. Ivo me nikad nije pozvao na Mljet.

Zašto se ne izruguješ samo Rimokatoličkoj crkvi, a ne recimo i islamskoj zajednici u Hrvatskoj?

– Islam mi se ovdje ne miješa u život. Islam mi ne viče svaki dan iz novina i TV-a kako da živim, za koga da glasam, ne uzima milijardu kuna godišnje iz proračuna, ne širi mržnju konstantno. Islam mi nije uništio djetinjstvo kao Crkva i neće uništiti djetinjstvo mojoj djeci, jer sam imao ipak tu sreću da se rodim ovdje, a ne u Saudijskoj Arabiji. Islam uništava i ograničava živote i umove milijardi ljudi na ovom planetu, ali ne i meni u Hrvatskoj. Generalno su religije, odmah uz kapitalistički imperijalizam, rak ovog planeta koji koči znanstveni i civilizacijski napredak i trebaju odjebati iz državnih poslova i vratiti se čitanju svojih knjiga bajki u tim zgradurinama, koje su izgradile na prodavanju bajki siromašnima i lizanju guzica onima na vlasti. Katoličku crkvu treba maknuti od državne kase, udaljiti iz državnih škola i državnih bolnica. Umjesto toga, po njemačkom primjeru, vjernici ju sami trebaju financirati putem posebnog vjerničkog poreza. Baš me zanima koliko bi preostalo registriranih vjernika u ovoj državi da se uvede vjernički porez. U Njemačkoj im broj pada svake godine, kao i u svim civiliziranijim i razvijenijim zemljama na planetu, od Japana i Koreje do Švedske, Engleske i Češke. To je globalni civilizacijski trend. Doslovno možeš odrediti koliko je jedno društvo civilizirano, razvijeno i ekonomski uspješno po broju ljudi koji se deklariraju kao nevjernici. Što više nevjernika, bolje po državu. Jačanje Katoličke crkve u Hrvatskoj zadnjih 10 godina samo pokazuje koliko smo duboko necivilizirani i nerazvijeni, koliko nas je rat uništio, unazadio mentalno za 30 godina, koliko smo moralno i civilizacijski pali u usporedbi sa 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća. Katoličke vrijednosti su sasvim lijepo demonstrirale svoju kvalitetu rasprodajom i devastiranjem ove države i svega što je stvoreno i izgrađeno tijekom samoupravnog socijalizma.

Kad ćeš kupiti MTB ili brzinca?

– Split je malen pa ne djeluje kao da mi je prijevozno sredstvo nužno potrebno u njemu. Uvijek ispadne da mi je neki novi komad audio opreme za bolje opremanje studija na prvom mjestu.

Jesi li se umorio?

– Ni blizu. Bilo bi nezgodno biti umoran kad sam tek na startu i tek ovladavam svojim vještinama.

Kad misliš kalat drogu, krivi te previše? Kad misliš doć sebi?

– Ne znam o čemu pričaš. Živim vrlo zdravim životom posvećenim isključivo radu. Izlazim van, pijem i mažem se izuzetno rijetko. Jedino si dam oduška na afterima nakon koncerata.

Jesi li ikad pušio dop na foliju i kada misliš ako nisi?

– Ha, ha, ha. Ne i ne namjeravam, dop mi je uvijek bio apsolutno prekrižen. Gljive, to je već druga stvar, toga bi trebao malo nadoknaditi.

Jesi ikad razmišljao ići u logopeda?

– Išao sam kod logopeda u par navrata u srednjoj školi i nije mi puno pomogao, jer u osnovi svatko može i sam ispraviti način svog govora, a tada to nisam smatrao bitnim. Nisam uopće smatrao to problematičnim dok prije godinu i pol nisam shvatio da mi S slabo izlazi na razglas. U djetinjstvu sam se sam naučio govoriti i R i L. Prije godinu dana sam potpuno promijenio način na koji izgovaram S, naučio sam ga izgovarati ispravno uz pomoć YouTubea. Trebalo mi je dobrih šest mjeseci da mi to postane prirodno. I dalje to nije to jer imam nepravilan zagriz, zbog čega ću morati ugraditi žice na zube, možda još ove godine.