Želiš djecu?

Onda se spremi za to da jednom u toku njihovog djetinjstva doživiš da ona povraćaju na vrlo javnom mjestu, po ljudima, njihovim stvarima i svim objektima u krugu od dva metra. To je zakon brojeva, u prvih 13 godina života, mora se dogodit bar jednom. Neće ti tad valjda bit neugodno? Evo vidiš, majka koju sam danas vidio u toj situaciji se ponijela najbolje kako je mogla. Ignorirala je dvije mlade zgrožene djevojke po kojima je njen sin povratio i samo je pitala sinčića “pa kako se osjeća, pa zašto joj nije rekao prije?” Prije čega? Prije nego je ušo s njom u jebeni autobus.

I kakav je to autobus bio, pravi Prometov, mora da je bio višak nekom gradu u Sibiru, pa su ga šefovi Prometa povoljno trampili očito previše pijani da bi se sjetili da postoji neka manja razlika u klimi između Sibira i Splita. Jebeni vakuumirani bunker. Jedini prozori u njemu su maleni, duguljasti, visoki 20 centi, koje možeš samo povuć pa se gornji dio malo odškrine prema gore. To su “prozori”, autobus ih ima samo 12 i to niti jednog u drugoj polovini busa. Kako to znam? Brojao sam jer nisam imao pametnije govno za radit dok sam se stiskao s ostatkom busa, koji je pobjegao od par litara dječačke rigotine, koja je bila raspršena po prozorima, ulaznim vratima i sjedalima blizu tih vrata. Odavala je miris voćnog jogurta i naravno – rigotine. Nisam zbilja očekivao da će smrditi, ipak dječak ima negdje 7 godina. Nisam očekivao da će smrdit ko da je veliki.

No kako se to odvilo. Sjedio sam u busu i čito svoje sranje, kad čujem kako je nešto prsnulo, ko recimo kad su ti usta puna kole i smije ti se i svi oni mjehurići se šire i onda ti sve izađe na nos i iz usta – baš eksplozija prava. Čujem nešto tako, okrenem glavu desno i vidim nekog malog i njegovu majku kako stoje ispred izlaznih vrata, a on je poprskao ta vrata nečim ša se meni u prvi pogled učinilo ko gusti sok. Dvije djevojke koje su sjedile na desnim sjedalima su dobile malo po nogama i sada ih plašljivo povlače prema sebi. Mislio sam da je to to, ali trebao sam znat bolje, a djevojke su trebale znat puno puno bolje. Izletava drugi jebeni mlaz iz maloga koji nije niti spustio glavu niti ništa, mlaz rigotine udara u ulazna vrata nasuprot njega, odbija se na sve jebene strane i šprica po djevojkama, čiji izrazi lica postaju sve smješniji. Majka odnekud vadi ručnik i stavlja ga malom preko usta pokušavajući ih začepit ko da pokušava začepit slavinu koja punom snagom izbacuje vodu. Znaš kako to ispadne? Ručnik je bio pun rigotine za sekundu, a onda se se počeo odbijati od njega i kroz njega, još malo okolo po mami, po vratima, po prozorima i po djevojkama koje su na njihovu žalost, još uvijek sjedile na svojim sjedalima.

30 sekundi i sve je bilo gotovo. Majka i mali su nestali van odmah na prvoj idućoj stanici, a ja sam se još oporavljao od događaja sasvim zadovoljan viđenim, jer sam bio dovoljno blizu da sve posvjedočim iz prve ruke, a opet i mali i mama su mi bili gotovo leđima okrenuti pa ništa nije sletilo na mene. Bilo mi je sve skupa tako zabavno, koliki je kapacitet imao taj mali, koliko samo hrane i tekućine u njemu, nevjerojatno. Baš u takvim trenucima čovjek požali ša ne snima to sve kamerom, pa da možeš stavit na youtube, bilo je prekrasno, a mogo sam samo premotavat u glavi. Iz misli me je trgnuo prvi val neočekivanog smrada. Hm, voćni jogurt. Ništa, digo sam se i otišo do kraja busa stiskat se sa užasnutih 40 ljudi u vrućem busu bez prozora.