svi sve znaju

kerum je u novijoj hrvatskoj povijesti postavio određene standarde javne retorike.
na wikipediji o ovoj disciplini možemo naći prekrasne dvije rečenice:
legitimnost retorici (najstarijoj disciplini koja se sustavno bavi jezikom) daje činjenica – na koju ukazuje i aristotel – da između istine i zablude postoji međuprostor u kojemu vladaju prijepornost, neizvjesnost, vjerojatnost i vjerodostojnost. primjeri područja koja, po svojoj prirodi, ne poznaju konačna već samo privremena i vjerojatna rješenja jesu politika i pravo.

mislim da ćemo u većini javnih govora, barem u ovoj izbornoj godini (osim ako se ne dogodi neka ultra-desnije-od-desnog-krščanska diktatura, nakon događaja koji će se u 22. stoljeću u školama učiti pod nazivom ”revolucija mutanata”) slušati reprizu te hvale vrijedne sintagme: urbani jugoslaveni.

urbane jugoslavene zamišljam kao wayfarer hipstere koji su sa slušanja bob marleya prešli na slušanje major lazera, na zidu imaju zastavu na kojoj oko petokrake piše converse (ne zato jer vole tu marku, nego zato jer su postironični) i nisu baš neki ljubitelji granica, nacionalnosti a najmanje politike. nemaju nikakvih političkih ambicija, ni želje za sudjelovanjem u ikakvim previranjima, prosvjedima ili okupljanjima stada, osim ako nisu popili 35 piva iz retroizgledajućih limenki i povukli crtu speeda viška, a pas im se popišao po playstationu i nestalo je struje u kući.

rekao bih da ja i kerum imamo različitu dioptriju.