SPLIT MEDFILMFEST
znači mogli smo birat oćemo na mamma miu sa meryl streep, na nekog zohana sa adam sandlerom ili se okušat u kratkometražnim filmovima na split film festivalu u broadwaya. pomislio sam da kratkometražni filmovi možda neće bit preveliko ART SRANJE.
i tako, čim smo sjeli, zateklo nas je ART SRANJE. prvi filmić je bio jedini na hrvatskom i cijeli je bio u obliku oglasa u kojem neki sjebani lik sa luj XIV. perikom traži djevojke koje su spremne navratit u njegov stan na goli razgovor o umjetnosti. koliko god da mi je napeto posrat flawless govno na čitavu seriju filmova, nevoljko priznajem da je taj prvi film ima svojih smiješnih momenata, iako većina tih momenata dolazi nepovezano, svaki za sebe, iz uzoraka drugih filmova, koje je autor toliko bezveze nasložio jedan na drugog, da bi puno bolje funkcioniralo da su ti klipovi iz drugih filmova išli samo random jedan iza drugoga, bez pokušaja stvaranja neke tematike. ovako, sve u kinodvorani je sve lagano zasmrdilo na ART GOVNO.
slijedeći film nije bio film nego fast forward snimka tipa kako drka kurac. bez uvoda, naslova, bez zvuka, samo tip sjedi i drka kurac. u zamračenoj kinodvorani je zavladao muk. prema art facama koje sam vidia na ulazu u dvoranu, bia sam siguran da bar 10 posto prisutnih vjerojatno razmišlja o genijalnosti konceptualne divergencije iskonske prostote i vulgarnosti takvog simplificiranog prikazivanja antropološkog onaniranja kao metafore na masturbacionu prirodu samog ljudskog pokušaja domišljaja svog bitka. da je bar, bar, to bilo neko pošteno drkanje, ono klasično, izdrkaš i svršiš i to je to. ne, to je bilo neko slaboguzo brljavljenje ruke po kurcu uz duboke i zamišljene poglede u kameru. nakon jednoga drkadžije, pojavio se drugi i par ljudi se diglo i napustilo dvoranu. drugi lik se, dok je drkao, uzbuđivao dirajući se po nožnim prstima. srećom, trećeg lika nije bilo i počea je treći „film“.
treći se zvao „film o moru“ i, naime, prva scena je bila more. kamera se udaljila i ispalo je da tu sliku mora na zidu bijele sobe projicira neki usamljeni crni projektor koji se počea pretvarat u cigle, trokute, šare i crnu krv i sve to uz kakofonično dodekafoničnu skladbu na klaviru u pozadini. siguran sam u plemenitost umjetnikovog nastojanja da mi trokutima i šarama dočara dinamiku duboke neutješivosti ljudske unutarnje drame ali ipak, u sebi sam pomislio „JEBEM TI MATER“. upitao sam nesretnu mladu djevojku koju sam doveo na to ART SRANJE jeli ok i odgovorila mi je da će preživit. nakon trećeg filma upalila su se svjetla i neka ženska je dotrčala ispred publike da nam, stišćući ruku u ruci, nervozno objasni da je večeras među nama autorica idućeg filma „NAKON ZATIŠJA“ (WTF LOL) i da je zamoljena da kaže par riječi o svom djelu.
pred publiku se spustila mala, obična ženica i tihim glasom, i na engleskom jeziku sa španjolskim naglaskom promrljala nešto ofrlje i jedva dočekala da šmugne nazad u publiku, sva u neugodi, očito neupozorena da će morat pričat. i tako, počelo je „nakon zatišja“(OMG LOL) i prva scena je bila bijela podloga na koju, od izvan kadra, padalo nešto slično lišću. iz zadnjih redova se javio neki uzbunjeni mladi glas: “ovaj film nije crno bijeli!”. svi su to shvatili kao neku besmislenu umjetničku šalu u trenutku dadaističke inspiracije i mlako se nasmijali ali je u pozadini još par upućenih glasova počelo negodovati da je film trebao biti u boji. publika je već uzdahnula da će morat gledat tri minute padanja lišća ispočetka, jer umjetnički doživljaj nije isti bez boje. film se ipak nastavio u crno bijelom, lišća se nakupilo i pojavila se neka spora bosa noga i s metlom rasčistila lišće. pao je aplauz, velikim dijelom iz sažaljenja prema prisutnoj autorici. upalilo se svjetlo i na ekranu su se vrtili settingsi videa na kojima se tražio pravi format videa. dolje, u prvom redu, neki stari art peder je naslonio bose noge na stolicu. gledao sam u njegova smrdljiva pretenciozna art stopala i zamišljao koliko je neugodno onoj ženskoj šta je snimila ovo sranje o lišću.
kako nisu uspjeli namistit boju, opet je pao mrak i pustili su slijedeći film. zvao se “Projekt sjećanje” ili nešto tako. neki japanac je valjda sakupio raspadnute stare žute snimke nekog rođendana iz 60-tih i složio ih, uključujući fizičko topljenje i raspad filmske trake. Kao, sjećanje je krhko i raspada se (SINJAJ MACI, STVARNO SE RASPADA). jedino šta je bilo smiješno je kratki flash neke babe sa velikom bocom jegera, i na kraju, u creditsima je pisalo da je autor muzike stanoviti “Panda Bear”.
šesti film je jedini ima radnju i zato se među svim tim smećem činio genijalnim. neki mornar, ženska i kapetan su bili u podmornici kad ih je golemi trash galeb napao trash laserima iz očiju i ubio kapetana kojeg su ženska i mornar natjerali da ih na izdisaju oženi. svježi mladoženja mornar je izašao na palubu i trash pištoljem ubio galeba. kad se vratio dolje, žena mu je imala glavu od galeba.
sedmi film je bio dirljiva priča o suživotu mladića, djevojke i žene bez ruku i nogu koja im je prala suđe. Tehnike držanja prljavih čaša batrljcima otjerale su dosta ljudi iz kino dvorane. usred filma, trojac je izveo poseban umjetnički ples u kojem su, u svrhu izražajnosti plesa, iskorištene sve umjetničke prednosti nemanja udova.
za osmi film nisam siguran šta je, osim da je ART SRANJE. neka beba je sisala majčinu sisu i onda se pojavio stari kapetan i započeo dugu nerazumljivu uspavanku o drugom svjetskom ratu uz random clipove nacističkih bombardera, pilota i hitlera. litanija o ratu se pretvorila o priču o plaži a snimke hitlera je zamijenila petominutna statična snimka dvojice dječaka u moru. zamislia sam kako dolazim doma pijan iz o’hare i sjeban palim televiziju i uhvatim ovaj film i od užasa se bacam kroz prozor.
izašli smo iz kino-dvorane kašljući krv od jebanja u mozak. plakat za mamma miu se činia kao nešto najbolje ikad. čak se i kretenska faca brendana frasera, na plakatu mumije sa mačem i na plakatu putovanja u centar zemlje sa ruksakom, činila kao nešto lijepo, ljudski i razborito. Čak se i plakat novih dosjea X, jednog od najgorih filmova današnjice, činio prijateljski.