san

to sam ja, vojko. sanja sam ovo neko sranje jutros, dojmilo me, zapisa sam ga u notepad detaljno kako je bilo, nema smisla puno al eto ko oće čitat neka čita…

faks ili nešto slično je gotov za danas. mnogo nas, izlazimo iz busa na stanici na primi. blago naoblačeni sumrak, još uvijek bez ulične rasvjete. sa nama je i jedna nepoznata djevojka. ono šta mislim o njoj unaprijed je odlučeno i jedino meni poznato. svi pričaju i komešaju se, svi idemo odmah kući. okrenem se južno od prime, prema uličici gdje se može kupiti odličan burek i vidim ostale kako uopće nisu išli kući nego igraju golf papirima smotanim u kuglice. i ona je među njima. neznam šta da kažem. pitam nekoga do sebe jesu li oni sami napravili ove rupe ili ?… svi guraju te papire uz uzbrdicu…jedan od njih, od kojeg nebi nikad očekivao, grli nju i strastveno je ljubi. nastaje veliko kreveljenje i uzbuđenje. čini mi se da sam čuo nekoga u pozadini da je rekao “vidi vidi svašta je izašlo na vidjelo”…ovo mi je neka nepoznata priča. nemam nikakvog pojma šta se događa. kako sam mogao previdjeti ovako nešto? ona se trga od njega. ona ga ne voli a on je lud za njom na neki hladan, ubojit način. ona je razočarana i umorna, bježi ljutim korakom. on je staložen i odlučan i lud i ide za njom. ljudi oko nas kliču od veselja, očito su jedva čekali neku ovakvu trzavicu da im učini dan zanimljivim.

ona je prva. on je odmah iza nje. oni su odmah iza njega, pucaju od radoznalosti. ja sam tu negdje, pitam se šta joj je u glavi trenutno. svi joj gledamo u leđa i znamo da je ona jedan veliki karakter. krećemo se po zamršenim prostorima. svakakvi komentari se čuju. mislim da smo na fakultetu opet. jedan od šaljivaca mi u hodu objašnjava da se ovo sve događa jer je budala uvijek volio cure koje se bespomoćno vješaju oko vrata. na trećem smo katu, stali smo na vrhu skala, gledamo gdje su njih dvoje na katu ispod nas. svi se smijuljimo vireći ispod ograde skala. čekamo šta će se dogoditi. neki momak lijevo do mene u smijehu zaključi da je ovo sve jako uzbudljivo. ona je desno do mene. ona se slaže sa tim da je jako uzbudljivo. svi se smiju naglom preokretu situacije. njega više nema. čini mi se da je neko rekao “upropastila je još jednoga”. svi su dobre volje. ona stoji odmah do mene. neznam šta da joj kažem.

nastavljamo se kretati kroz komplicirane hodnike. osvrćući se na šaljivu zgodu šta smo je haha gledali a ona je tu zapravo do nas cijelo vrijeme, govorim joj kako me ovo podsjeća na stare crtane filmove kada…treba mi da se sjetim…elmer fudd drži pušku u zečjoj rupi i govori bugs bunnyu do sebe da će upucati tog prokletog zeca. ona se slaže samnom da je to stvarno kao kada dva crtana lika svađaju koji će uzeti upaljeni dinamit. opet smo u gradu, blago naoblačeni sumrak, sada sa uličnom rasvjetom. ona je rastresena, priča o jednoj stvari a razmišlja o ko zna čemu. kažu da je ona velik karakter. hvatam hrabrosti, prekidam je usred riječi, moram joj reći nešto strašno bitno. ona me potapša po leđima, samo da dovrši priču, neku potpuno trivijalnu i usranu priču o kojoj ona niti ne razmišlja dok je priča. sada smo ispod pothodnika između rive i lučke kapetanije. stare zapišane skale koje inače ne vode nigdje sada su pokretne i vode u neku slabu svjetlost. ogromna užurbana gužva ljudi se tiska da dođe do gore. na pamet mi, neznam zašto, pada čekaonica nekog potpuno praznog aerodroma. ona je u gužvi, penje se, na licu joj je blijedo svjetlo. ja sam još uvijek dolje, nadglašavajući se sa gomilom, vičem joj da nije poslušala ono šta joj imam reći, da je vrlo važno. ona se niti ne okreće. psujem na nju. krajnje sam uzrujan, psujem joj sve po spisku. nitko se ne osvrće. psujem nevjerojatno. ne čuje me, nema je više.

izlazeći iz pothodnika prema južnoj strani, to više nije lučka kapetanija, to je izlaz iz kolodvora u zagrebu. gusto je jutro i ja sam u francuskoj. svi oni ljudi koji su bili samnom, sada nemam pojma gdje su i neznam kako ću se sam snaći ovdje. zajebala me. preskočim tračnice tramvaja i došetam do neke stare dame u bundi. excuse me i dont know french what bus should i take to return to the hotel? žena me gleda skoro sažaljivo: it’s 1, it’s always 1, child… moj tramvaj dolazi i pored tračnica u zraku lebdi i rotira se mala svijetleća ljubičasta runa. dođem na nju očima kao kursorom preko ikone. iznad nje se pojavi labela “hotel finder spell”. ako ugazim na ovo, bit će mi od velike pomoći.