preselit ću se u starački dom

slučajno sam bacia pogled na televiziju i na ekranu je bila serija sa zombijima. i sad ja kao naivno, pomislim, kao vidi, pa to je ta serija o kojoj mnogi pričaju, pa hajde, dat ću joj par minuta svog života, šta mi može bit. pa može mi bit to da se iznerviram i budem bijesan ko kurac. samo šta kurac nije bijesan i ovo je smeće od usporedbe. neko dijete tu ide iz prostorije u prostoriju i napadaju ga najgadniji zombiji, gnjila koža im se raspada, meso izgriženo im viri i što li već ne i on se tu nalazi u nekoj najvećoj životnoj opasnosti i ono smrt, horror, strah, nelagoda, bijes, panika, nasilje neko, sakaćenje i hvala ti bože, izvuće se bijedno dijete iz toga, kad li za pola minute opet rugobe neke mrtve, raspadnute, žele mu naudit, djetetu jadnom, čovjeku malom. i opet taj neki vrtlog straha i stresa. oružjem na mrtva bića, gadna da gadljivija ne mogu bit. namjerno napravljena gadna stvorenja. pa ja ne znam više ko je ovdje lud. pa da ti dođe neki psihopat i kaže znaš mene ti napaljuje nasilje prema mrtvom ljudskom mesu i namjeravam sad napisat sto iljada strana situacija u kojima će se sudarat ljudski strah i opasnost od nepostojećih, oku neugodnih bića, znaš, poanta je da gledatelj osjeća strah i nelagodu dok to gleda, nema ti sad tu nekog smisla previše, samo ljudska tijela raspadnuta koja žele naudit ljudskim tijelima koja još nisu raspadnuta, al’ budući da sam najveći poremećeni masturbator straha i nasilja rado ću ti ispisat 100 iljada stranica, imat ćeš sto sati materijala, pa bi li mu reka mrš u tri pičke mile matere koja te premalo voljela ili bi reka – super, imamo novu seriju, imamo hit.
nebitno šta su zombiji već 20 godina u popularnoj kulturi jedno te ista, dosadna jednodimenzionalna bića. nebitno, jer imamo jedini sastojak koji može ove neosjetljive i ćorave nakupine sala i odumrlih moždanih stanica zainteresirat. imamo strah. sex ne smijemo prikazivat, pornografija je za internet, nije za televiziju, tako da ćemo se okrenit strahu. ovo ostalo i tako ne primjećuju, a kad primijete, ne razumiju.

zašto se naprimjer zombi ne bi diga i reka: jes, sad mogu sve šta nisam stiga napravit u prijašnjem životu, idem učit svirat klavir. i 24 nastavka serije u kojem zombi uči svirat klavir. teta šta ga uči svirat klavir je nevjerojatno zgodna sisača i nakon šta je u devetom nastavku uspije smuvat naraste mu samopouzdanje i sjeti se svoje stare neispunjene ljubavi iz prošlog života i ode u potragu za njom. putem mu zatreba auto i onda 5 nastavaka samo proučava tržište polovnih automobila jer se u prošlom životu nikad nije razumia u polovne automobile i tako postane jako dobar poznavatelj prilika na tržištu polovnih automobila. slučajno tokom jednog leta avionom upozna scootera i svejedno ne uspije saznat koliko košta riba. eto. šta fali životu kojem svako dvije minute ne prijeti životna opasnost?