Postrance
Postoji par dana u godini kada te okolni svijet baš sili da preispitaš svoj jadni besmisleni život i postojanje ovdje. Neko ima više takvih dana, netko manje. Ja vjerojatno imam manje jer nisam vjernik, niti dajem jeb kad je koji obiteljski praznik i sranje, i obično mi prođu a da ni ne primjetim. Meni samo jedan dan u cijeloj godini stvara taj problem.
Nije nova godina, jer na novu godinu se ubijem i sutradan uopće ne dajem jeb niti imam ikakva razmišljanja u svezi toga kako ću provest tu godinu koja je započela. Ne sklapam liste toga ša bi trebao promjenit kod sebe, jer možda sam sjeban lik, al neka sam. Nisam na ovom planetu da bi bio Marija Tereza, niti dajem jeb kako me ko vidi. Da se vratim na taj jedan dan. Taj jedan jedini dan na koji me okolni svijet prisiljava da preispitam svoje jadno postojanje je obljetnica dana kojeg sam se rodio.
Iskreno ću reć ovo. Nikad u životu nisam slavio rođendan, ni kad sam bio mali, ni sad. Prošle godine nisam niš napravio nego sam sjeo na klupu s jednom osobom i pričao s njom. Koju godinu prije toga sam se znao napit, ali štogod, znam se napit i bilo koji drugi dan. Nisam prije slavio rođendan, ne slavim ga ni sad. Par dana prije mog sadašnjeg rođendana, nisam uopće mislio o tome. Jedino ša me konstantno podsjećalo na to su moje 2 kolegice s faxa koje su me ovih dana uporno znojile s tim da im kažem kad mi je rođendan. Nije da ih izdvajam između ostalih kolega. Ne, jer to je to, na mojoj godini faxa smo ostali samo njih dvije i ja. Prokleta prirodna selekcija.
Opet sam skrenuo. Uglavnom, znojile su me, al nisam im rekao. Tako sam uspio jučerašnji dan na faxu provest u sasvim ugodnom miru. Otišo sam noć prije spavat u 6 ujutro. Digo sam se u 10, na faxu sam od 11 do 20 razmišljao o octu, jer redizajnirati ambalažu linije proizvoda octa mi je novi zadatak za jedan kolegij ovaj semestar. To bi sve bio jedan vrlo miran i ugodan dan da tokom njega nisam dobio par poruka s nekim “sretan rođendan” sranjem, a na te poruke sam morao redovito odgovarat da ne držim baš do tog sranja, al opet hvala na lijepim željama. Mislim, da, lijepo je dobit lijepe želje, al zaš baš na taj dan? Ša ja imam od toga da mi neko to zaželi baš taj dan? Zaš kad mi neko kaže da ga ludo proslavim, zaš meni dođe da ga provedem baš obratno?
No tako je i bilo. Iziritiran ša su prekidali moje razmišljanje o octu, došao sam doma. Tada mi se javi jedna djevojka s kojom se nisam čuo 2 godine, a nismo se čuli odtad jer se ona nadurila na neš ša sam joj rekao. Štogod, baš je pronašla pravi dan da se opet javi. Nije ju bilo teško u 10 minuta opet tolko iziritirat da mi se odluči ne javit iduće 4 godine. Kao da dajem jeb kujo, pusti me da razmišljam o octu. Da još malo sredim atmosferu, odlučim pogledat film. Gledam sad, koji ću i odjedanput spazim Sideways, priču o dva srednjovječna luzera koji su odlučili tjedan dana malo se vozit i kušat vina, a vina bogami nisu toliko daleko tematski od moje teme dana – octa. Film je univerzalno nahvaljen, a znaš kad postoje ti neki filmovi koje ama baš svi živi hvale, a ša ih više hvale to ti imaš manju želju ih pogledat.
(u ovom trenutku pisanja mi je u sobu banula banda Dječaka, pa ovaj drugi dio pišem sutradan, tj danas u subotu oko 5 popodne slušajući Devicse, nakon ša je Rađa došao ovdje i bacio svoj novi vers)
E, uglavnom. Tako je i meni bilo s tim filmom. Stavio sam ga samo zato jer sam se nadao da će bit dosadan. Mislim, dva lika šeću okolo i kušaju vina, ša tu može bit zabavno jel tako? Ne, nije tako. Sad se moram pridružit svoj onoj hordi ljudi koji hvale film jer film je jeben. Glavni lik je mali, gojazni, proćelavi cinik koji voli unedogled srat o vinima, i to je najbolje. Mislim da se većina muškog roda na svijetu može poistovjetit s njim u nekom trenutku filma. Stvar je u tome da, on je gubitnik, a većina nas smo većinu svog životnog vijeka proveli kao gubitnici. Naravno, imao sam i ja dosta trenutaka kad sam bio potpuno zadovoljan nečime i kad sam se osjećao nepobjedivim, kad sam bio pun samopouzdanja i sranje. No takvih trenutaka je neusporedivo manje, jer oni se recimo dogode na kraju nečega, oni se dogode nakon puno uloženog rada. Nakon ša napraviš pjesmu, daš ispit, vraćaš se doma nakon sastanka s djevojkom kad je pao prvi poljubac, nacrtaš neš, napraviš jeben beat, sve to. Sve to di neš stvoriš.
Ostatak života, velika većina života je potpuno drugačija. Kad mali debeljko u filmu nije učinio onaj pokret prema ženi koji je jednostavno morao učinit u tom trenutku jer je trenutak bio savršen, osjetio sam to, jer sam bio tamo. Kad je debeljko morao lagat da pokrije svog prijatelja, pa je to kasnije i njega zajebalo, bio sam tamo. Kad su mu odbili svi objavit knjigu, kvragu, nisam nikad napisao knjigu, ali svi smo bili jebeno tamo. Tako da. Sam sam si kriv ša sam pustio taj film. Film o kom ne mogu prestat razmišljat nakon gledanja, jer je toliko realan i povezan sa svim realnim događajima iz života. Gledam film, žalim debeljka, žalim sebe. Tako je to, i tako je prošao još jedan dan u kojem me je svijet prisilio da preispitam svoj život i postojanje ovdje.
Preispitivao sam i preispitivao, ali na kraju nisam došao do nijednog pametnog zaključka. Prisjetim se nekih starih trenutaka i opet se osjećam ko debil dok ih ponovno proživljavam. Svi ti gubitnički momenti, i jedino čega se sjetim jest da bih sada mogao zvat jednu djevojku, jer sam se prebacio na novu vipovu uslugu di moš zvat 1000min mjesečno svog vip frienda skroz besplatno. Prije ju nisam mogao zvat jer nisam imao para, sad mogu, al sad je kasno jer se više ne čujemo jer smo prekinuli sve kontakte. Eto, viš kako je sve to glupavo i besmisleno. Život je glupav, besmislen i ništavan, al neka, jer evo ga opet