porin 2013

sjedim za stolom sa seronjama iz izdavačkih kuća i toliko sam zao da sam svog najdražeg bubnjara nagovorio da podijeli te trenutke ustifanosti sa mnom. nije ga, doduše, bilo teško nagovorit jer je ranije tog dana dobio porin za spot godine za tbf-ov dok grad spava pa je bia još veseliji nego inače, jebem mu tu njegovu gljumljenu veselost, da mu jebem.
samo jedna od prekrasnih rečenica koje sam mislio izgovorit u slučaju da dobijemo porina bila je zahvala mami i tati i izražavanje nade da će ostat živi i zdravi, barem dok se ne naučim služit mašinama za pranje rublja i suđa. nekako je ispalo da mi je ipak drago šta nisam izrekao tu rečenicu pred kamerama jer sam po povratku u split saznao da mi je otac u bolnici i nekako je ispalo da ima rak i da mu tumor nije operabilan.
čim je prošla naša kategorija ispio sam čašu šampanjca i napustio dvoranu.
u wc-u su mi neka dvojica glavešina iz drugih izdavačkih kuća rekli kako je pjesma ludilo i da bi dobili porina da smo na njihovoj izdavačkoj kući, he he, što i nije bila loša pošalica, he he, s obzirom da dolaze iz čarobne zemlje poslovnih odijela i urednih stanova u kojoj nikad ne ponestaje seronja.
bila je to jedna od onih šala nakon koje poželiš tim ljudima skinit glavu i kenjat im niz vratove u želudac, a kožu s njihovih lica postavit kao otirač ispred kućnih vrata. šala nakon koje ti ta 2 lica s te dvije velike glave (ne znam kako al’ ti ljudi uvijek imaju ogromna lica, npr. zdravko mamić, taj lik ima facu od pola metra, da uđeš u prostoriju u kojoj je 50 ljudi, barem 39-orica se nebi ni vidjela od njegove face, znači pričamo o licima površine omanjih država) uruče svoje vizitke i onda zajedno prošetate do kraja hodnika samozadovoljno izmjenjujući dosjetke bez da ijednom pomisle na moguće razloge zbog kojih im kćerka u privatnoj školi žvače i guta rizle, ponekad i tvrđi papir.
nisam neki fan osoba iza kulisa glazbene industrije, izgleda.
na afteru je bilo veselo i izmijenio sam neke urnebesne rečenice sa svakojakim zvijezdama hrvatskog neba.