JOŠ JOŠ JOŠ

Svi valjda znaju da su političari lopovska lažljiva govna koji su milijun puta prodali ljude kojima su trebali služiti i da su banke pohlepni štakori sisatelji koje treba sravnit sa zemljom. To je toliko crno na bijelo da mi se više ne da ni razmišljat o tome. Od tih ljudi ništa više ne očekujem. Kad uđem u banku, ne očekujem ništa drugo nego da me opljačkaju. Kunu po kunu, onako vrlo poslovno, konzistentno. Prošli tjedan sam saznao da ako imam dolare na deviznom računu i želim kupit nešto na ebayu što se plaća u dolarima, da će mi moja banka pri toj transakciji prvo pretvorit dolare u kune, zatim kune u eure, oba puta uzimajući svoj zizić od te promjene brojki na ekranu, da bi moj novac uopće izašao iz tog šupka koji zovu banka i na kraju opet bio pretvoren iz eura u dolare da se stvar plati. Pričam sa tom jadnom ženom koja radi u Zagrebačkoj Banci i pokušavam shvatiti kako je nešto tako na ovom svijetu normalno i logično, a ona mi kaže – ali nije tako samo kod nas, tako sve banke u hrvatskoj rade. Aha dobro, ooooooonda je valjda u redu. Govna prokleta. Pičku još nisam ni počeo kolumnu a več sam opalio žešću digresiju. Radi se o tome da u te ljude više ne mogu ni biti razočaran, ali postoji cijeli niz drugih profesija koje me godinama razočaravaju svojim srozavanjem i zato je vrijeme da zaplačem malo radi njih.

Pekari. Izdali ste me. Biti pekar nije mala stvar. Proizvodiš kruh, neizostavnu namirnicu koju svi jedu skoro svaki dan cijeli život. Takva profesija je brate važnija od hrpe drugih profesija, npr. svečenićke. Zbilja nemoš mi se zajebavat sa hranom i kad pomislim koliko sam puta u ovih 8 godina života u Splitu izašao razočaran iz pekare, ne osjetim ništa. To je zato jer mi se srce stvrdnulo. Toliko razočaranja jedan čovjek ne može iskusiti u životu, a da ne umre emocionalno. Priča o degradaciji splitskog bureka je toliko tužna da bi se uz dva solidna scenarista i Ralph Fiennesa u ulozi bureka dao napraviti film koji će bacit Oscare na koljena. Burek s mesom je nekad koštao 7,5 kn i bio zadovoljavajuće veličine, sada košta 13 kn i pretvorio se iz motanog u trokutić, koji da je išta manji, ličio bi na krišku kolača.

Razočaravajuće je kako tim ljudima nije bilo dovoljno da dignu cijenu proizvodu u skladu sa poskupljenjem sirovina, nego su još morali i smanjiti svoj proizvod i davat nam manje hrane. Kruh je skup, a prepun rupa ko i sva peciva. Kad kupim kroasan, osjećam se ko da sam kupio napuštenu puževu kućicu od tijesta. Zagrizeš u zrak, u rupčagu. Likovi nam prodaju zrak. Imali smo nedavno koncert u Umagu i prvi put u životu sam tamo u jednoj pekari vidio da kraj svakog proizvoda stoji njegov sastav. Uveo bi to kao obavezu u svakoj pekari. Brate nemoš vjerovat od čega ti ljudi rade kruh i peciva, šta je sve tu zamješano i koliko aditiva za okus, boju, povećanje volumena i drugih govana ima unutra. A kupujem to svaki dan i uvijek sam naivno mislio da se kruh sada radi na isti način ko i prije 50 godina. Izdali ste me, jer ste pohlepni gadovi. Prodajete mi burek veličine šake. Uskoro ću kupovat burek veličine palca i plaćat za njega 20 kuna i biće govno.

Ima toga još. Prije par godina je veliki preogromni topli sendvič od otprilike 40 centimetara u Popayu bio 12 kn. Sada je u većini fast foodova u gradu najveći sendvič manji od toga, a košta 16. Ali ni to im nije dovoljno, nego škrtare na svemu. Nemoj ić u Brzi Gonzales iznad križanja Poljičke i Velebitske, jer likovi jebeno škrtare na prilozima. Ako si već digo cijenu sa 12 na 16 kn za topli sendvič onda bar ga napravi kako jebeno spada, održi neku razinu kvalitete. Daj mi da uživam malo u hrani koju plaćam. Sumnjam da te jadne žene koje rade u fast foodovima same škrtare, da mi same namjerno daju dvije dlake kupusa. To je sve direktiva, pohlepni šefovi žele što više mog novca i ne daju mi kupus.

Ali sve je to još ništa prema toplim sendvičima koje smo dobili jedno jutro nakon koncerta u Korčuli. Znači jutro, Uskrs, ništa u gradu ne radi osim jednog restorana i moramo tamo pojest bar nešto prije kretanja nazad. Sjedne cijeli bend za stol i vidimo u meniju, likovi se cijene opako. Mora da im je vrhunska usluga i ambijent i kuhinja kad imaju takve jebene cijene. Najjeftinije u meniju je bio topli sendvič za 20 kn. Svi ga uzmu. Dvojica su vegetarijanci pa su uzeli vege topli koji košta isto. Oni su najgore prošli. Svi su dobili dvije šnite kruha veličine i debljine tosta, uz jedan listić smeće šunke i jedan listić sira. U vege sendviču se nalazio samo jedan listić sira. Sretan Uskrs. Revoltirani Milito je vratio svoj sendvič i reko, “sramota, neću davat 20 kn za dvi fete kruva i listić sira, stavite još nešta unutra”. O kako sam se smijao kad je otvorio svoj novi i poboljšani topli. Ovog puta na listiću sira je ležao i dimio se još i listić zelene salate. To je brate usluga koju mi pružamo ljudima. Jedni drugima šta je najgore, a i jadnim turistima koji donesu tragičnu odluku da dođu ovdje ovim lijenim pohlepnim lopovima.

Ali nisu ljudi koji nam prodaju hranu jedini. Imam dojam da cijela država tako radi. Na isti način kako sam za političare stoka, a trebali bi mi služiti, tako nitko više ne cijeni ljude kojima želi uvalit svoje proizvode. Sve je pljačka na svakom koraku, svako udara svoju maržu, svoj zizić, svoj porez, što veći, za što manje rada. Cijeli sustav vrijednosti je izokrenut. Malo tko se više ponosi svojom profesijom i rezultatom svoga rada. Malo tko krene sa odličnim proizvodom i onda mu da najmanju moguću profitabilnu cijenu. Ili brate ako je tako jeben, onda mu daj cijenu koju misliš da zaslužuje, ali nemoj mi davat sranje i još ga poskupljivat i još ga činit većim sranjem da uštediš. Uči li se ozbiljno u hrvatskim školama da se tako vodi dobar posao? Kao samo da prodaš neki kurac budali koja kupuje, što skuplje, uz što manje uloženog u to. Oke to je kapitalizam, težnja za što većim profitom, to smo htjeli jel, ali očekivao bi bar da ljudi drže do reputacije svog posla i trude se radit kvalitetno.

Zapravo ovo je tema za jednu totalno drugu kolumnu. Kolumna o kojoj se priča kako skoro niko u Hrvatskoj ne zna ništa o jebenom poslu, kako ne znaju dignut profit na apsolutno nikakav način nego dizanjem cijena jer su jebeni glupani. To je jedino rješenje koje im dolazi u mozak. Samo sjede doma i čekaju da netko drugi digne cijene, tako da mogu i oni. Razlog im ne treba. Svi dižu cijene, grabe ogromne marže i sve se obija na nama koji moramo trošit ta sranja, jer negdje jebiga moraš kupit hranu.

Ipak od svih poskupljenja, možda najviše me živcira dizanje cijena javnog prijevoza. Dok se vani gradovi žele rješit autiju u užem i širem centru, jer su auti zlo svakog grada koje ga zagušuje, uništava i poružnjava. Znači stave neku cijenu za ulaz autom u uži centar, dignu cijenu parkinga da se riješe autiju, ali brate zato i jebeno snize cijenu javnog prijevoza na minimum minimuma i ljudima se nije problem vozit tramvajem ili busom. A ovi glupi hrvati. Em ti dignu cijenu parkinga kao da smanje promet po gradu, em ti dignu cijenu javnog prijevoza van svake normalne razumne razine, em je kvaliteta usluge govno. Više se nemoš vozit ni autom ni busom. Zbilja ne znam po kojoj logici ti mozgovi funkcioniraju. Ljudi koji vode ove naše gradove su kreteni, ljudi koji vode općine su kreteni, ljudi koji vode županije su kreteni, na svakoj razini, kreten do kretena skoro svi do vrha. Tu smo, to smo, govna u govnu.

Za kraj znaš šta mi je još smješno kad se sjetim. Ležim davno sa ženom u krevetu i udari nas Dnevnik i neki lik Jerko Rošin stoji na ekranu i pitaju ga – Kako se osjećate sada kad ste po drugi put učlanili u HDZ? Kao izbacili ga pa evo njega opet vratio se jedva dočekao. Čujem isto i za Karamarka, taj se isto dvaput učlanjivao. Maci kako se osjećaš? Mora da se osjećaš ko jebeni idiot, mora da se osjećaš ko najveće govno na svijetu. To očekujem od tebe da kažeš, jer to jesi. Koliko moraš biti glup da se dvaput učlaniš u HDZ, nakon svega, nakon ovih 20 godina pljačke i gluposti? Maci ubij se, ravno odmah sada, ubij se.